Pitanje iranskog podrijetla Hrvata svoj je javni i medijski vrhunac doživjelo devedesetih godina, u jeku stvaranja moderne države, kada je služilo kao snažan alat za nacionalnu emancipaciju. U tom formativnom razdoblju, teza o ratničkim elitama s istoka nudila je privlačan odmak od tadašnjeg dominantnog pan-slavenskog narativa, a znanstveno uporište pronalazila je u najuglednijim svjetskim izvorima poput Encyclopædie Iranice. Iranski stručnjaci u njoj i danas s pedantnošću obrađuju grčke natpise iz 2. i 3. stoljeća pronađene u antičkom Tanaisu na ušću Dona. Tamo se, usred helenskog svijeta, jasno spominju imena Horoathos i Horuathos. Etimološki, to se ime izravno povezuje s avestijskim izrazom haurvatā (cjelovitost, zdravlje) ili staroiranskim hu-urvatha (prijatelj, saveznik), što sugerira da Hrvati u Europu nisu ušli kao amorfna masa, već kao organizirana skupina iranskih konjanika – vjerojatno Sarmata ili Alana – koji su se na prostorima između Dona i Dunava nametnuli kao vladajući sloj slavenskim plemenima.
PULL QUOTE: “Znanost je potvrdila ono što je povijest dugo nagađala: mi smo narod slavenskog jezika i balkanskog supstrata, a iranska veza svela se na scenarij ‘elitne dominacije’ u kojem je ime preživjelo, a geni se otopili u moru starosjedilaca.”
Međutim, glavni razlog zašto je ova fascinantna teorija danas u javnom prostoru postala gotovo posve passé leži u drastičnoj promjeni znanstvene paradigme i prevlasti molekularne biologije nad romantičarskom historiografijom. Dok su se raniji istraživači i entuzijasti strastveno oslanjali na vizualne sličnosti u tropletu, šahovnici ili specifičnim ornamentima narodnih nošnji, moderna genetička istraživanja donijela su hladan tuš u obliku egzaktnih podataka o haplogrupama. Analize Y-kromosoma nepobitno su pokazale da su današnji Hrvati genetski primarno mješavina autohtonih paleobalkanskih naroda (dominantna grupa I2a) i kasnijeg masovnog slavenskog vala (R1a). Izravni iranski genetski doprinos statistički je prisutan tek u tragovima. Znanost je time potvrdila da je iranska veza bila tek epizoda u kojoj je mala, ali vojno nadmoćna skupina perzijskih ratnika dala narodu ime i prvu strukturu, dok se biološki posve otopila u masi brojnijih Slavena.
Naposljetku, transformacijom Hrvatske u punopravnu članicu euroatlantskih integracija, potreba za dokazivanjem “egzotičnog” podrijetla prirodno je ishlapila, ostavljajući ovu temu u sferi historiografske kurioznosti. No, to što je tema postala passé u dnevnoj politici ne znači da su sarmatski tragovi na Balkanu nestali. Oni su i dalje živi u arheološkim nalazima konjaničke opreme i specifičnim umjetničkim motivima. Današnji gubitak masovnog interesa zapravo je znak zrelosti društva koje svoj identitet više ne mora graditi na mitskim migracijama da bi se osjećalo posebnim. Iranska teorija tako je dobila svoje zasluženo mjesto u mozaiku hrvatske etnogeneze – kao dragocjen podsjetnik na nevjerojatnu putanju jednog imena koje je, putujući tisućama kilometara od iranskih visoravni preko stepa do Jadrana, uspjelo postati temelj moderne hrvatske opstojnosti.
POVIJESNI PARADOKS: Od Tanaisa do Teherana
Dok se povjesničari i genetičari spore oko postotka iranske krvi u hrvatskim venama, moderna diplomacija ispisala je poglavlje koje nadilazi svaku teoriju. Postoji duboka simbolika u činjenici da je upravo Islamska Republika Iran, 18. travnja 1992. godine, postala prva azijska i prva muslimanska država koja je službeno priznala neovisnost Republike Hrvatske.
Taj čin nije bio samo plod pragmatične politike, već je u diplomatskim krugovima Teherana često naglašavan upravo kroz prizmu drevnih veza. Dok su europske sile još vagale svoje odluke, iranska je diplomacija s ponosom isticala zapise iz Tanaisa kao temelj suvremenog prijateljstva. Time je etimološka zagonetka stara dva tisućljeća dobila svoj najkonkretniji politički epilog: ime koje je poteklo s istoka, vratilo se na istok kao zahtjev za priznanjem nove europske države.