Piše prof.dr.sc. Zlatko Miliša
O ovoje temi imam i moralno pravo pisati jer sam za jedan internetski portal još 17. siječnja 2012. izjavio: “Treba li se dogoditi nešto brutalno, poput ubojstva, da nadležne institucije konačno otvore oči. ‘Resorna ministarstva socijalni su nojevi za potrebe i probleme mladih.”
Nezapamćena tragedija u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko pokazala je brojne anomalije koje se ne tiču samo školskog sustava. U napadu je život izgubilo sedmogodišnje dijete prvog razreda, troje iz istog razreda je ozlijeđeno, a i njihova učiteljica je zadobila 31 ubodnu ranu u pokušaju da spriječi 19-godišnjeg duševno rastrojenog napadača. Kad govorim o ovom slučaju na kao prvo treba spomenuti hrabru učiteljicu koja je svojim tijelom štitila djecu.
Ubojica je imao više puta napade na obitelj i pokušaje suicida. Možda je trebao biti u zatvorenom odjelu psihijatrije, radi moguće krive procjene da isti nije opasan za okolinu. Ovo je važno, ali nikako ne pogađa u meritum stvari. Ovo ću objasniti u nastavku teksta.
Nemoć i strah su emocije koje najbolje opisuju akumuliranje frustracije nastavnika i roditelja pred onima koji su nasilni, neetični, agresivni prema članovima obitelji i vršnjacima, ali samoproglašenim progresivcima važnija njihova prava. Iako nasilnici ubijaju nitko im ne može ništa, dok svi odgajatelji koji se trude u odgoju svoje djece, od roditelja, učitelja, socijalnih radnika, (socijalnih) pedagoga, psihologa, psihijatara … godinama gube svoja prava i opravdano su ogorčeni jer su nemoćni.
Prva odgovornost je na vlastima grada Zagreba
Kao posljedica akumulirane apatije i društvene anomije sada roditelji djece u Zagrebu strepe hoće li se djeca vratiti živa, dok su gradske vlasti silne novce dale raznim udrugama koje promoviraju rodnu ideologiju po školama i vrtićima, a(li) ništa za sigurnost djece! Facebook skupina “Školska zbornica” nastavnika je među prvima napisala poruke iz OŠ Prečko u kojoj se upozorava na probleme s kojima se susreću škole. Na prvo mjesto su naveli: “Ekipa iz Grada ne dozvoljava školama da se ograde jer vanjska igrališta su lokalno dobro (čitaj: okupljanje narkomana, psihopata i pasa koji svoj izmet ostavljaju po školskim vanjskim površinama). Nastavnicima i roditeljima je prekipjelo zbog inertnosti sustava, prebacivanja odgovornosti, demagoških fraza, birokratiziranja, militantnih kampanja… Sve ih je najviše pogodilo užas kroz koji prolaze roditelji tragično preminulog dječaka.
Osnivač gradskih osnovnih škola je grad Zagreb s najizdašnijim proračunom u Hrvatskoj i koji je lako mogao, a nije platiti zaštitare i osigurati kontrolu ulaza u škole. Što očekivati od nekadašnjih aktivista koji su skoro četiri godine na vlasti u Zagrebu. Kaotično stanje je bio i ostao modus operandi Možemovaca.
Zakonom spojenih posuda događaji iz susjedstva su došli i kod nas
Svi se sjećamo kada se početkom svibnja 2023. dogodio jedan od najvećih masakra u svijetu, i to u elitnoj osnovnoj školi u Beogradu, gdje je od sumanutog pohoda četrnaestogodišnjeg učenika život izgubilo deset učenika i školski domar, dok su šestero djece i jedna nastavnica ranjeni. Drugog dana, 4. svibnja dogodilo se i drugo masovno ubojstvo u Srbiji, a u tom posljednjem od ruke dvadesetjednogodišnjaka život je izgubilo osmero, a teško ranjeno četrnaestero (uglavnom mlađih) osoba. Povodom ovog događaja u Beogradu ministar Radovan Fuchs je na sjednici Vlade istog dana – 4. svibnja prošle godine izjavio da su “Hrvatske škole sigurne”. To je jedan u nizu razloga za njegovu konačnu ostavku!
Nezapamćeni masakri koje su počinili mladi u Srbiji a kasnije u Bosni i Hercegovini i ovi posljednji u Zagrebu i Njemačkoj sugeriraju da smo dobili balkansku verziju najbrutalnijih američkih ubojstava. U SAD-u je epidemija school shootinga – školskih masakara. Ovo je još jedna potvrda da smo dobili balkansku verziju najbrutalnijih američkih ubojstava.
Kao motiv za ovakve ubilačke pohode učenika u školama najčešće su osveta zbog izoliranosti, želje da se učini medijski vidljivim, te mentalnih ili duševnih poremećaja. Počinitelji su često oni iz disfunkcionalnih obitelji te odbačeni od roditelja, vršnjaka, kolega na poslu, šefova…
Ubojstva, koja u zadnje vrijeme kulminiraju, zakonom spojenih posuda prelijevaju se iz države u državu. Dokaz za ovu konstataciju je slučaj serijskog ubojice iz Nemačke koji je (istog dana kao i kod nas u Zagrebu) u sumanutom pohodu vozilom u gradu Magdeburgu ubio pet i ranjeni preko 200 ljudi.
Udruge i “progresivne” psihologinje u partnerstvu s Vladom RH
U medijima u prvom planu nisu bile izjave psihijatara nego su iskakale medijske face, tipa influencerice Ele Dvornik, pjevačice Severine, voditeljice Nikoline Pišek i mnoge druge, komentirajući tragediju u Zagrebu! Zašto ovo prvo spominjem i kakve to veze ima s etiologijom ovog slučaja?
“Velika stručnjakinja” za djecu Jelena Veljača (u medijima sveprisutna) je osnovala inicijativu “Spasi me” nakon sto je otac na Pagu bacio četvero djece s balkona. Kako je onda tvrdila da joj je u cilju da podigne svijest o zaštiti djece, primao ju je i premijer Plenković, pa su ubrzo njezine sljedbenice imenovane u povjerenstva za zaštitu djece! Pitam se gdje su joj se djeca putem pogubila, jer se inicijativa bavi samo ženama.
Vlada RH iz područja obiteljske politike prihvatila je rješenja i od ideološki srodne udruge B.a.b.e. Partneri i suradnici u zaštiti djece su im aktivistkinje koji nemaju nikakvih stručnih kompetencija. Ministarstvo obitelji i socijalne politike zaobilazi vrhunske stručnjake a poziva i prepoznaje osobe iz raznih građanskih inicijativa samozvanih
progresivaca. Iz iste ideološke skupine otela se samo predsjednička kandidatkinja Kekin koja danima brani vlastitog supruga otkrivenog u lažima i nečasnim radnjama! Ne trebamo se više ničemu čuditi kada (medijski eksponirana) Veljača i njene sljedbenice, pored vrhunskih psihijatara, stručnjaka i znanstvenika, određuju politiku zaštite djece. Premijer Plenković, sa svojim ministrima, takvima daje prednost i sudjeluje u urušavanju autoriteta struke i institucija.
Ovome svemu je prethodio jedan događaj. Riječ je o slučaju prisilne hospitalizacije Mirjane Pukanić iz 2008. godine, a koji je potaknuo rasprave o zaštiti prava pacijenata u Hrvatskoj. Mirjana Pukanić, supruga poznatog novinara Ive Pukanića, bila je prisilno hospitalizirana u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, što je određene udruge iz tzv. civilnog sektor otvorilo prostor da se uključe o procjenama i indikacijama za prisilnu hospitalizaciju. Već tada su se udruge stavile iznad struke.
Zato je sasvim razumljivo da je moja sugrađanka i istaknuta dječja psihijatrica Katarina Dodig Ćurković, za Dnevnik Nove TV izjavila da su liječnici prije imali znatno veće ovlasti kod organizacije prisilne hospitalizacije, “čiji je cilj zaštita pacijenta od njega samoga, ali i zaštititi okolinu u kojoj se on nalazi.” Tome je dodala da pod utjecajem tzv. boraca/kinja za ljudska prava iz tzv. nevladinih udruga se zakon revidirao pa je danas psihijatrima “znatno složenije donijeti odluku o prisilnoj hospitalizaciji, odraslih i djece. Osim tima liječnika sada mora biti uključen sud, socijalni radnici te skrbnik”. Objasnila je da su liječnici ograničeni u odlukama: “Često smo pod imperativom ljudskih prava, ne samo što se tiče prisilnog liječenja nego općenito pristupa u liječenju pacijenata”. Sada kada su udruge utjecale na promjenu zakona psihijatar koji zatraži 48 satno prisilnu opservaciju pacijenta treba obavijestiti županijsku sud koji u roku od tri dana imenuje vještaka koji u bolnici pregleda pacijenta pa tek onda se donosi odluka o prihvaćanju ili ne o prijedlogu psihijatra. Odgovornost za ovu tragediju u Zagrebu je i na onima a koji su predložili zakonske promjene, Vladi koja ih je prihvatila i zastupnicima koji su izglasovali i time znatno zakomplicirali psihijatrima posao glede hospitalizacije pacijenata. Prije tog zakona odlučivao je sam psihijatar! Eto što se događa kada nestručnjaci odlučuju a politika ih podržava! Sada zakon punoljetnim osobama (uključujući i duševne bolesnike) omogućuje da samostalno odluče žele li se liječiti ili ne.
Gore spomenute udruge igraju ključnu ulogu u osiguravanju poštovanja Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, a sada su sve oči opet okrenute stručnjacima! Vrhunac licemjerstva. Što drugo očekivati od socijalnih nojeva po pitanju potreba i preferencija djece i mladih!?
Anita Lauri Korajlija s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedna u nizu “progresivnih” psihologinja koja najradije piše i odgovara kako biti transseksualac. Povodom ovog tragičnog slučaja ista je izjavila da je (po njoj) sada društvo zadnjih godina učinilo jako puno u povećanjem broja psihologa u školama ali da još uvijek “samo gasimo požare”. Na tu njenu konstataciju (u jednom dnevnom listu) naš istaknuti psihijatar Herman Vukušić na svom Facebook profilu joj je kratko replicirao: “Ne, psiholozi poput vas stvaraju požare!”
Gdje je danas UNICEF sa svojom militantnom kampanjom o nasilju ?
Odavna sam pisao o tome kako UNICEF troši silne novce na propale kampanje i nebulozne slogane. Podsjećam da je UNICEF tijekom 2004. godine u Hrvatskoj potrošio oko milijun kuna na “senzibiliziranje” javnosti za nasilje među mladima. Projekt je nazvan “Stop nasilju među mladima u školama.” Već je tu napravljena prva pogrješka, jer implicira zaključak da su škole i mladi glavni krivci za nasilje. Gradovi su bili izlijepljeni plakatima s agresivnim porukama: “Iskorijenimo nasilje u školama”. U odgojno-obrazovnim ustanovama u kojima su provodili taj projekt izvjesili su pločice s natpisom: “Škola s nultom stopom nasilja”. Nasilje se nikada neće iskorijeniti i laž je da postoje škole s nultom stopom nasilja!
Njihov plakat s natpisom “Zadnji u vrsti, prvi u modricama!” navodi djecu na zaključak da se može ipak biti prvi u nečemu. Slogan “Gruba riječ boli više od šamara!” navodi na zaključak da je šamaranje manje zlo. UNICEF-ove militantne kampanje s tisućama veleplakata ništa nisu postigle, a najmanje su riješile problem emocionalnog zlostavljanja.
Predlažem da škole odmah skinu pločice s natpisom “Škola s nulom stopom nasilja”. Nojevski pristupom rukovodile su sve one škole koje su sakrivale podatke o nasilju kao bi navodno sačuvali njihov dobar ugled! Potkraj 2014. UNICEF izdaje dokument u kojemu je uveo pojmove: “rodni identitet” i “LGBT roditelji”. Još tada je UNICEF tu agendu promicao, (p)a im je pitanje dobrobiti djece od tada (p)ostalo od sekundarne važnosti. Sve su tu primjeri da smo postali taoci aktivista iz tzv. nevladinog.
Nedostatak empatije
Užasavajuća je spoznaja da počinitelji najbrutalnijih iživljavanja nad drugima postaju brendirani osobito kod vršnjaka koji imaju izražen nedostatak empatije. Brojni portali dopuštaju uvredljive komentare i kad su traumatizirane osobe u pitanju. Većina tih komentara je puna mržnje, poziva na linč. Tako se (ne)izravno daje legitimitet hejterima.
Ovo je problem koji je sve izraženiji u svijetu. Psihijatar Elias Aboujaoude, u knjizi “Virtually You: Dangerous Powers of the E–Personality” analizirao je utjecaj online ponašanja na stvarni život. Zaključio je da anonimnost interneta potencira osjećaj da za neprimjereno ponašanje neće biti sankcija. Podsjećam da je svojevremeno objavljena vijest Facebook skupine “Tko je za da ubijemo učiteljicu?”, učenika 5. i 6. razreda jedne bjelovarske osnovne škole. Sve je više slučajeva premlaćivanja ili pokušaja ubojstva (vršnjaka), iz „zabave“…
U zabludi su oni koji čak i citiraju Milanovića ds živimo u “slučajnoj državi” ili da je kod nas najgore. Na zapadu je gore. Ubojstva su njima svakodnevica. Mediji kratko izvještavaju o zločinima i nikome nije stalo. U dekadentnim društvima je epidemija emocionalnih bogalja
Umjesto zaključka, opet isti apeli
Do danas odgovorni nisu riješili pitanje horizontalne koordinacije unutar ministarstava, te vertikale između centralne vlasti i lokalne samouprave i škola, centara za socijalnu skrb, centara za prevenciju i izvanbolničko liječenje, zdravstvenih ustanova, sudova i policije. Ranije sam pisao o antidruštvenosti tzv. društvenih mreža gdje se i (samo) ubojstva tretiraju kao zabava te da, sve se više mladih odlučuje živjeti po matrici “Gdje je krvi, tu si prvi”.
Na fakultetima, a poglavito na onima društveno-humanističkih usmjerenja treba afirmirati važnost emocionalne inteligencije te uvoditi kolegij Nasilje nad i među mladima. Pored toga, predlagao sam da bi svaka općina i grad trebali imati savjetovališta djecu i mlade te centre za istu populaciju! Nekada i danas apeliram da će se školama pomoći ako vratimo dostojanstvo i društveni ugled učiteljima, nastavnicima i profesorima, a djeci i roditeljima pomognemo u ovladavanju vještinama komuniciranja i pomažućem ponašanju.
Senzacionalističko medijsko izvještavanje kod labilnijih osoba lako posluži kao poticaj za oponašanje, a ponekad čak i za natjecanje u oponašanju zla. Smrt, nasilje i suicid tretiraju se kao bijeg od anonimnosti. Zato u medijima treba što više isticati sve one koji čine plemenita djela.
