Piše: Tugomir E.
Kritični smo spram hrvatske politike… i to s pravom. Već dugo na našim prostorima kao da fali ideja, inicijativa i protagonista koji bi inspirirali narod i potaknuli ga na novi skok naprijed, usporediv s onim iz 1990. ili 1991.-95.
Nije to doduše samo naš problem, širom Europe i svijeta nedostaje vizionara.
Nastupaju teška i izazovna vremena, a ljudi koji bi trebali odgovoriti na opasnosti izgledaju presitni, zbunjeni i polovični. Možda će teška vremena poroditi nove vođe koji neće biti slabići tipični za prosperitetne epohe, lišene velikih izazova: kako su mnogi već primijetili – teška vremena proizvode jake ljude, jaki ljudi kreiraju dobra vremena, dobra vremena produciraju slabiće, a slabići začinju teška vremena… i tako ukrug. E pa vrijeme je da ovaj krug zavrtimo.
I evo nam primjera. Argentina. Zemlja koja je krajem devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća privlačila puno imigranata iz Europe, među njima i veliki broj Hrvata, mahom iz Dalmacije.
U to su se vrijeme Sjedinjene Američke Države počele zatvarati pa su ljudi tražili nove destinacije. Australija je bila daleko i još prilično pusta pa se Argentina, uz susjedni Čile, činila dobrom alternativom. Bila je to relativno bogata zemlja europske kulture s puno useljenika iz Španjolske i Italije, ali i podosta iz Njemačke i istočnoga dijela Europe.
Argentina je bila obećana zemlja, puna plodnih ravnica, nepreglednih krda goveda, značajnih bogatstava. No, argentinsko ekonomsko obećanje je potamnilo i ova je zemlja nakon Drugog svjetskog rata postala siromašnija i problematičnija. Upala je u začarani krug iz kojega se nije uspjela izvući.
Kraj jeftinom ruskom plinu u Slovačkoj: Ugrožen Ficov opstanak kao premijera?
Argentinom je dominirao vrlo popularni populistički general – Juan Peron – i njegova supruga, još popularnija Evita. Juan i Evita obećali su argentinskim radnicima i sindikatima nešto što nije bilo realno. Svoju su popularnost platili socijalnim transferima „iz budućnosti“ – uzeli su ponešto bogatima, ali ponajviše su posudili od budućnosti, isplaćujući plaće i prava koji nisu imali pokriće u realnoj vrijednosti.
Argentina je upala u spiralu inflacije i slabog gospodarskog rasta, nabujala je državna administracija, a uvjeti za poslovanje su se pogoršali.
Peron je zapravo uveo neku vrstu socijalizma. Ispočetka je bio simpatizer Mussolinija, a potom i Hitlera te je temeljem toga otvorio vrata Argenitne mnogim nacističkim izbjeglicama iz Europe, među njima i mnogim dužnosnicima NDH i srodnih režima.
No, svjetska se situacija promijenila i peronisti su svoj etatizam i socijalnu državu sada ideološki približili marksizmu i lijevim pokretima. Peronisti su u Argentini u više navrata bili na vlast,i a onda kada nisu bili su najveća politička snaga opozicije. Njihove su politike vodile Argenitnu i – uništile ju.
Prošle godine Argenitna je povremeno bila šampion inflacije u svijetu, pumpajući je na više stotina postotaka. Inflacija je obezvrijedila pezos, a država je, u strahu da ne izgubi prihode, počela tiskati novac, dizati porez i derati privatni sektor.
Ovaj je pak pribjegao bježanju u ilegalu, u sivu ili crnu zonu, i argentinska ekonomija je opet došla u blizinu državnog bankrota… valjda već deveti put u povijesti.
Kraj jeftinom ruskom plinu u Slovačkoj: Ugrožen Ficov opstanak kao premijera?
No, na horizontu se pojavio jedan posve neobični političar, nepočešljan, nepristojan i naizgled lud koji je krenuo s radikalnim konceptom tvrdeći da Argentina treba napustiti svoju valutu i usvojiti dolar, raspustiti središnju banku, otpustiti desetke i stotine tisuća državnih službenika i privatizirati svu državnu imovinu.
Takav prijedlog – priznat ćemo – ne može se često čuti jer političari smatraju da on ni u ludilu ne može donijeti glasove, dapače. No, Javier Milei je pobijedio na predsjedničkim izborima prije godinu dana, iako je bio potpunu autsajder.
Kako pobogu?
Očigledno su njegovi revolucionarni prijedlozi pali na plodno tlo – Argentinci su bili toliko očajni i izluđeni desetljećima slatkorječive i katastrofalne ekonomske politike da su odlučili riskirati i probati nešto još neviđeno.
Milei je dakle preuzeo vlast i doista počeo sprovoditi reforme, otpuštanja i ukidanja čitavog niza ministarstava i državnih agencija. Započeo je pravi križarski pohod protiv uhljeba, povlaštenih statusa, državne administracije i njene sklonosti da sve regulira i propiše… štoviše, da zabrani.
Iako Milei nema većinu u parlamentu i utoliko su mu ruke vezane, ipak je uspio eliminirati minus u državnom proračunu i srezati inflaciju na najnižu stopu u protekle četiri godine.
Štoviše, upravo objavljeni podatak otkriva i da je – na opće iznenađenje – bruto društveni proizvod zabilježio rast. MMF i agencije Argentini predviđaju gospodarski rast od 4,2% sljedeće godine, a strane kompanije se počinju vraćati na argentinsko tlo.
Ljevica i najveći broj međunarodnih medija častili su Mileija prošle godine epitetima luđaka, ekstremnog desničara i fantasta, iako je za takve tvrdnje bilo malo uporišta.
Milei, poznat po korištenju motorne pile kao simbola svoje namjere rezanja državnih troškova, pokazao se vrlo suvislim i promišljenim strategom. Doduše, prilično je psovao i posvađao se s masom domaćih i stranih uglednika – papu Franju, svog zemljaka, prozvao je budalom i komunističkim simpatizerom, a izjavio je da s komunistima – uključujući brazilskog predsjednika Lulu i čileanskog predsjednika hrvatskih korijena Borića – ne želi imati nikakvog posla.
Milei hvali kapitalizam i sebe smatra libertarijancem i anarhokapitalistom.
On i klasičnu svjetonazorsku desnicu optužuje da je u svojoj biti također socijalistička jer ima budalastu ideju o neophodnosti države za postizanje pravde i blagostanja.
U Argentini upravo traju događaji koji bi bitno mogli utjecati na oblikovanje političkih i ekonomskih ideja u dvadesetprvom stoljeću.
Javier Milei, sljedbenik Miltona Friedmana, Margaret Thatcher i Ronalda Reagana mogao bi pokazati da su sloboda i kapitalizam apsolutno najuspješnije ideje i donositelji blagostanja.
Zemlje Latinske Amerike – od kojih neke eksperimentiraju s nekim oblicima socijalizma – pozorno prate rasplet događaja u Argentini.
Ali, promatra i ostatak svijeta. Možda se i netko u Hrvatskoj inspirira. I tko???
