Kad Aleksandar Vučić kaže da će „biti rata“, to nije samo izjava, to je poruka. I to ne ona upućena svijetu, nego prije svega njegovim građanima. Kao i mnogo puta do sada, srpski predsjednik govori u šiframa: o svjetskom sukobu koji dolazi, a zapravo o domaćem miru koji mora opstati pod njegovom kontrolom.
Retorika straha kao politička valuta
Vučić je majstor jedne vještine, pretvaranja globalnih kriza u domaću legitimnost. Kada svijet gori, on nudi hladnokrvnost; kada prijeti inflacija, on nudi sigurnost; kada govori o ratu, on zapravo nudi sebe kao garanta mira.
„Svi se spremaju za rat“, rekao je. „A kad se spremaju, znači da će ga i biti.“
U prijevodu: svijet je nepredvidiv, ali Srbija ima svog vođu koji vidi dalje.
Ovakve izjave nisu slučajne. One su dio obrasca u kojem se vanjska prijetnja koristi za unutarnju konsolidaciju. Strah je najmoćnije političko oružje – jer kada se ljudi boje, ne postavljaju pitanja o ekonomiji, korupciji ili slobodi medija.
Geopolitika kao paravan
Svijet jest napet: Ukrajina, Bliski istok, Tajvan, pa i sve hladniji odnosi između Rusije i Zapada. No, Vučićeva prognoza rata nije analiza međunarodnih odnosa, to je predstava moći. On sebe vidi (i želi da ga tako vide) kao regionalnog proroka koji na Balkanu drži posljednju svijeću razuma.
Govori o rovovima i pripremama, ali ne zato da mobilizira vojsku, već da mobilizira lojalnost. Njegova Srbija mora biti oprezna, ali i poslušna; nesvrstana, ali odana; mala, ali spremna da ga slijedi.
Zamagljivanje stvarnosti
Dok se govori o ratu, ne govori se o platama, o odlasku mladih, o stanju zdravstva ili o Vučićevoj koncentraciji vlasti. Retorika “nadolazeće apokalipse” služi kao magla, gusta i emocionalna, idealna da se u njoj izgubi svaka odgovornost.
Jer ako “svijet ide u rat”, tko još ima vremena baviti se lokalnim aferama?
