Hrvatsku je obranila hrvatska mladost. Anri Targuš bio je jedan od njih. Sa 16 godina postao je dragovoljac, iza njega su gotovo sve vojne akcije. Borio se ondje gdje je bilo najteže. Bio je dio bojne Zrinski, a poslije i 1. hrvatskog gardijskog zdruga.
Među ostalima, i Anrijev lik krasi ‘Zid heroja‘ u Vukovarskoj ulici u Splitu. Na muralima su oni koji su za slobodu Hrvatske dali život. Ili su, bili na to spremni. Anri Targuš zvan Targa imao je samo 16 godina kad su agresori napali njegov rodni Osijek.
– Hrvatsku je obranila hrvatska mladost prije svega. Teško se nositi s tim. Ja sam živ još, a ljudi pale svijeće tamo. Jer tamo su skoro svi poginuli, kaže Anri za HRT.
Umjesto u školu, Targuš je odlazio na stražu ili raznosio pozive za mobilizaciju. Vozio je Tomos, na leđima nosio pušku M48. Primaju ga u 106. osječku brigadu iz koje, nakon niza bitaka, odlazi u specijalnu postrojbu Glavnog stožera – Bojnu Zrinski. Tada je to bila najelitnija postrojba Hrvatske vojske.
U bojni prolazi najzahtjevniju obuku francuske Legije stranaca. Zatim odlazi onamo gdje je najteže – na južno bojište. Osim borbi prsa o prsa i teško pristupačnog terena najteži su bili ekstremni vremenski uvjeti koji su nas tada snašli. Ekstremno niske temperature do -29 stupnjeva, čekanje neprijatelja u snijegu do koljena. Danima čekamo, ležimo, smrzavamo se. Patnja, bol i muka, prisjeća se. 1. hrvatski gardijski zdrug je bila najelitnija postrojba hrvatske vojske i bila je specifična po tome što je u svom sastavu imala i zrakoplovni skupinu, jedina u Hrvatskoj vojsci. A imala je jedina i padobransku bojnu čiji sam pripadnik bio, dodaje Anri.
Gotovo nema vojne operacije u kojoj nije sudjelovao. Redale su se Cincar, Zima ‘94., Skok 1 i 2, Bljesak, Ljeto ‘95. Tako je došao dan konačnog obračuna – Oluja. Dočekao ju je na Livanjskom polju.
Odlučujuća bitka
Tad mu se u pamćenje usjekla rečenica: “Idemo u odlučujuću bitku u kojoj više nema povratka, po cijenu života”. Prevezeni su u Šepurine. Njihova linija oslobađanja bila je Obrovac – Gračac – Srb. Pamti ulazak u Obrovac.
Dok je cijela Hrvatska slavila, Zdrug za to nije imao vremena. Stiže nova zapovijed. Kreće se u akciju Maestral. To je bila njegova posljednja akcija u Domovinskom ratu, koje se prisjeća sa suzom u očima. Na putu prema Jajcu postrojba je naišla na balvane. Kamion pokraj kojeg se nalazio zapinje za minu. Mina nas je razletjela na sve strane. Pri toj eksploziji je šest do sedam pripadnika bilo ranjeno, među kojima sam i ja. Dva pripadnika su nažalost ostavili svoje živote. Među njima je bio i moj najbolji prijatelj.
Anri je teško ranjen. U Varaždinskim toplicama liječio je ozlijeđenu kralježnicu. Prognoze nisu bile dobre. Nije osjećao noge ispod koljena i lijevu ruku. Snagu da sve izdrži, preživi i ozdravi pronašao je u vjeri. Najveće oružje koju su branitelji imali i dobili je, kaže – Gospina krunica.
Nakon liječenja vraća se u vojsku i prijavljuje za najteži zadatak – komando obuku. U naponu snage zaljubljuje se u hrvanje i unutar Zdruga osniva klub. Među članovima je bilo i prvaka hrvatskih Oružanih snaga a sam Anri bio je prvak u kategoriji do 130 kg.
1. hrvatski gardijski zdrug bio je njegov život. No 2003. sve se srušilo. Zdrug se gasi, a Targuša ubrzo šalju u mirovinu. Nije to zaslužio, kaže – “dalo bi se o tome pričati, ali uništena je jedna karijera mladog čovjeka”. Nepravda je, kaže, ispravljena tek 14 godina poslije kada je Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala postrojbu. Čast je bila, emocije su radile, svi su plakali. Nakon svega što prođeš, onda te degradiraju, kao da smo zločinci. I ponovno se kao rehabilitira postrojba i odlikuje nakon svega, priča Anri Targuš za HRT.