Tag:

Borislav Ristić

Borislav Ristić: Stara Amerika se vratila, dajte Bidenu Nobela za mir!

by Ante R. 27 veljače, 2021

Kakvo god opravdanje bude dano, ovi zračni udari na Siriju nekako na 10. obljetnicu Arapskog proljeća bude loše uspomene na taj događaj. Uz njega danas vežemo, čini se, beskrajne ratove na cijelom Bliskom istoku,

Nije trebalo dugo čekati. Nakon samo 36 dana u Bijeloj kući američki predsjednik Joe Biden naredio je zračne udare na Siriju. Napadi su izvršeni bez odobrenja kongresa, navodno čak i bez znanja potpredsjednice Harris, kojoj to izgleda nije baš dobro “sjelo”. Je li s napadima bio upoznat i predsjednik Biden, ne kaže se, a imajući u vidu njegovo opće stanje, ako i jest, to će biti teško provjeriti.+, piše Borislav Ristić za Večernji

Gledajući prve medijske reakcije, naročito onih iz lijevog ideološkog tabora, zanimljivo je primijetiti kako ovo bombardiranje nikome i nije previše sporno. Ispada ironično, ali ako je suditi po njima, izgleda kako više nije rasistički napadati strance, i uz to još muslimane. Ma nek su ih i bombardirali, samo nek je na vlasti netko uljudan tko ne piše uvredljive tvitove, poput njegovog prethodnika.

Samo neka je demokratski i pristojno. Kako god, ovi zračni udari nekako baš na desetu obljetnicu Arapskog proljeća bude loše uspomene na sam taj događaj i njegove posljedice. Uz njega danas vežemo, čini se, beskrajne ratove u čitavoj regiji Bliskog istoka. A svi se sjećamo kako je sve počelo i kako smo gnjev ljudi širom arapskog svijeta protiv njihovih despota svi pozdravljali kao svitanje nove demokracije.

Krenulo je iz Tunisa, kao oblik socijalnog nezadovoljstva prodavača na tržnicama, koji zbog nameta nisu mogli očuvati svoje poslovanje. To je bio okidač. Sve se brzo pročulo, pa je i u drugim arapskim zemljama počelo okupljanje ljudi na prosvjedima. Tako je u Egiptu mladi aktivist Wael Ghonim preko svog Twitter naloga pozvao ljude na prosvjed, nakon čega se na trgu Tahrir u Kairu okupilo stotinu tisuća ljudi. Nakon tri tjedna pao je Mubarak, a ostalo je povijest.

A što nam to iskustvo i ta povijest danas govore? Pa, prije svega, svi smo ubrzo odustali od teze kako je žudnja za slobodom i demokracijom bila pokretački motiv Arapskog proljeća. I to ne samo zbog toga što je većina tih pobuna dovela arapska društva u još gore stanje nego pod diktaturom, već i zato što smo uskoro slične iznenadne erupcije gnjeva ljudi mogli vidjeti i drugdje u svijetu, kako u siromašnim zemljama, tako i u bogatim, kako u diktaturama, tako i u demokracijama.

Pa, o čemu se onda radio, ili – o čemu se još radi? Neki od pažljivijih promatrača događaja kažu kako se u tim spontanim ustancima masa uopće ne radi o svrhovitim akcijama društva u želji za više slobode i demokracije, već o svojevrsnom “informacijskom cunamiju” svojstvenom našem digitalnom dobu, gdje informacija postaje katalizator gnjeva, koji prijeti slomiti sve postojeće institucije društva. Twitter je oruđe moćnije od država.

Nekad je informacija bila oskudna i vrijedna veličina. Otuda je bilo važno tko kontrolira informaciju, kako ju usmjerava i koji cilj želi postići. Ministarstvo informiranja bilo je bitan resor, ideologije su bile važna stvar. Danas kad imamo poplavu informacija, ideologije i kontrola informacija su besmislice. Javno mnijenje više nije holistička veličina, koju se može usmjeravati iz jednog centra, već disperzirano mnoštvo koje je nemoguće kontrolirati.

“Informacijski cunami” otklonio je sva ograničenja koja su bila bitna za vladavinu ljudima u 20. stoljeću, što je dovelo do krize autoriteta i svih institucija društva. Ljudima je postalo nemoguće vladati starim sredstvima, što prirodno izaziva frustraciju kod elita na vlasti. Institucije izgrađene tijekom 20. stoljeća ne mogu pratiti društvenu dinamiku 21. stoljeća.

Kako danas uopće vladati, ako znate da će sve vaše greške i propusti biti istog trenutka beskrajno komentirani, kritizirani i ismijavani na društvenim mrežama? “Pobuna masa” je danas pobuna protiv vlasti kao takve, svakog autoriteta uopće. Bujica informacija kojima smo neprekidno izloženi svakako mijenjaju našu svijest i potiču nas na djelovanje. No, u tome se, izgleda, i krije problem našeg doba, koji mnogi analitičari ne bez razloga nazivaju “nihilističkim”. Naime, lako je biti protiv nečeg, ali je teži dio dati odgovor na pitanje što to, u stvari, želimo? Danas je lako srušiti “Mubaraka”, ali što nakon toga?

Kažu kako je zatvaranje čitavog svijeta u karanten bio panični pokušaj elita da dođu do daha u nedostatku pravog odgovora na ovu sveopću krizu autoriteta izazvanog “informacijskom pandemijom”. Teško je vjerovati i kako su Bidenovi zračni udari u Siriji išta drugo do predvidljiva i jalova distrakcija od stvarnosti iz istog registra panike. Ali, tu ne treba biti srca kamena. Glavno je da se nama vratila stara Amerika, sve će se drugo riješiti. Dajte mu odmah Nobela za mir.

Borislav Ristić Večernji list

27 veljače, 2021 0 Komentar

Izdvojeno Kolumne

Borislav Ristić: Kako je građanska samosvijest iz 2016. prešla u ‘domaći terorizam’ 2021.

by Ante R. 9 siječnja, 2021

Objava Ante R.

Oni koji su četiri godine bili uvjereni u “rusku urotu” koja je Trumpu omogućila pobjedu na izborima i pozivali na istragu i njegov opoziv, sada drže bukvicu ljudima koji žele istragu o regularnosti izbora, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Otkako je šarolika masa Trumpovih pristalica upala na Capitol izloženi smo pravom medijskom granatiranju da je posrijedi bio notorni pokušaj “državnog udara” i napad na “našu demokraciju i njezine institucije”. Joe Biden je u povodu toga prosvjednike nazvao “ruljom” i “domaćim teroristima”. To nam govori nešto o odnosu nastupajuće administracije prema običaju da se mandat započne u duhu “ujedinjenja” i “nacionalnog pomirenja”.

Usporedbe radi, možda bi ovdje bilo zgodno podsjetiti se sličnih događaja na istom tom mjestu prije dvije godine, kada su prosvjednici-demokrati preplavili hodnike na Capitolu tijekom procesa imenovanja Bretta Kavanaugha za suca Vrhovnog suda, stvarajući pritisak na zastupnike, koje su presretali na hodnicima i dočekivali u liftovima. Mediji su tada jednoglasno i u transu o tim događajima izvješćivali kao o najčišćem izrazu demokracije i volje naroda.

Čudni su ti dvostruki vrijednosni standardi, kada se slično ponašanje ljudi jednom prilikom proglašava eklatantnim primjerom građanske samosvijesti, dok se drugim povodom neki drugi ljudi nazivaju “ološem” i “ruljom”. To je plemenski način razmišljanja u kojem je dobro kada naše pleme očita bukvicu vašem plemenu, a loše kada vaše pleme to isto učini nama. Cinizam je ljude koji prosvjeduju zbog očitih nepravilnosti u izbornom procesu i zahtijevaju poštene izbore nazivati “izravnom prijetnjom demokraciji”.

Među ljudima koji su 6. siječnja upali u zgradu Kongresa bila je i Ashli Babbitt, 35-godišnjakinja iz Kalifornije, veteranka američke vojske. Ona je iz neposredne blizine upucana u vrat, a ubrzo nakon toga preminula je u bolnici. Navodno je na nju pucao pripadnik osiguranja potpredsjednika Pencea. Ashli Babbitt nije bila naoružana ni nasilna osoba. Nije bila ni narkomanski ovisnik, već žena koja je cijeli svoj život časno služila svojoj zemlji i vjerovala da je njezina građanska dužnost izraziti svoj prosvjed kada misli da stvari u državi ne idu kako treba. Pa opet, nećete puno čuti o njoj u medijima. Ona neće biti smatrana žrtvom policijskog nasilja, niti ćete vidjeti prosvjede koji zahtijevaju ukidanje policije. Njezina žrtva neće biti smatrana simbolom građanskog otpora, niti će na njezinu sprovodu biti novinarske ekipe svih mogućih televizijskih postaja. Ona neće dobiti orden. Naprotiv, sudeći prema zahvali koju je potpredsjednik Pence uputio svom osiguranju, orden bi mogao dobiti čovjek koji ju je ubio, a u medijima ćete čitati da je bila “žrtva teorija zavjere” i “opsjednuta Trumpom”.Svjedočimo histeričnoj kampanji lova na vještice, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano. Na društvenim mrežama možete vidjeti pravu vrisku osjetljivih ljubičica koje traže da se takvima blokiraju računi i otjera ih se da misle unutar svoja četiri zida. To je čuvena ljevičarska tolerancija na djelu, koja propovijeda da se ne može tolerirati mišljenje različito od njihova.

Da ironija bude veća, to su iste one ljubičice koje su četiri godine Trumpova mandata histerično vriskale i bile uvjerene u “rusku urotu” koja je Trumpu omogućila pobjedu na izborima. Isti oni ljudi koji su gutali najgore publicističko smeće o “zlom narančastom čovjeku” i pozivali na istragu i opoziv američkog predsjednika. Ta ekipa sada drži bukvicu ljudima koji žele da se provede istraga o regularnosti predsjedničkih izbora. Sada su takvi zahtjevi nelegitimni i ugrožavaju demokraciju.

Živimo u vremenu u kojem očito postoje dvije vrste ljudi – oni koji su privilegirani i čije mišljenje mora biti uvaženo, makar bilo i potpuno budalasto, i oni drugi čije je mišljenje nepoželjno, koji su “rulja” i “ološ” nepoželjan u pristojnom društvu. Ovi prvi prihvaćaju vrijednosti vladajuće klase i ne žele da ih se ni na koji način uznemirava u njihovoj samodopadnosti, dok su oni “dolje” samo smetnja, prema kojima se ponašaju s arogancijom stranih osvajača prema okupiranom stanovništvu.

To je retorika iz rubrike “jedite kolače”, koja čitav svijet dijeli na “nas” i “njih”. To je retorika po kojoj postojimo mi, koji smo privilegirani, i postoje oni drugi, koji izgledaju isto, smrde isto i ponašaju se isto. A to neće završiti dobro.

Borislav Ristić Večernji list

9 siječnja, 2021 0 Komentar

Izdvojeno Kolumne

Borislav Ristić : Karantena je objava kapitulacije, a ne rješenje problema

by Ante R. 21 studenoga, 2020

Objava Ante R.

Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, poziv je čitavom društvu na prepuštanje očaju – a onda je i karantena samo logičan “zaključak” takvog stava.

Godinu je dana otkako je epidemija korone izbila u Kini, a devet mjeseci kako je kineski virus krenuo na svoj zloćudni put oko svijeta. Nalazimo se usred drugog vala, ispostavilo se, puno snažnijeg i ozbiljnijeg od onog kakav smo imali proljetos. To osjetimo i po ponašanju ljudi, koji se, razmjerno većoj opasnosti, sami i bez ikakve naredbe, danas ponašaju opreznije i odgovornije nego kada smo prvi put bili suočeni s virusom, piše Borislav Ristić za Večernji.

Sjećamo se kako smo tada imali dvije podjednako iracionalne reakcije na ovu pošast koja nam je došla iz egzotične Kine, često zastupane od jednih te istih ljudi. Prvo su nam govorili kako je to samo gripa, da bi nas ubrzo, kada se ispostavilo kako, ipak, nije samo gripa, sve nasmrt preplašili i poslali u dvomjesečnu karantenu. Jedna je pogreška vodila k drugoj, pa smo umjesto pravog odgovora dobili seriju izgovora i sluđivanja naroda ekstremnim “rješenjima”. Usred te poplave izgovora, najdeblji je kraj, na kraju, naravno, izvukao narod, ostajući u tom kaosu bez posla i perspektive, a pride je optuživan kako je nerazuman, ne drži se pravila i ne sluša struku. A sada vidimo kako ljudi, kada su suočeni s neposrednom opasnošću, ipak nisu tako nerazumni, nego se sami pridržavaju pravila a da im nitko odozgo to ne treba posebno narediti niti ih zatvarati u karantenu. Karantena je, sada nam je jasno, objava kapitulacije, a ne rješenje problema.

Najgora je stvar u opasnosti podleći strahu i panici, koji uvijek idu ispred svakog zla, i često čine više štete nego sama opasnost od koje se branimo. To je bila glavna pouka i “prvog vala”, kada smo nakon karantene slušali sa svih strana kako je zatvaranje čitave zemlje bila najveća pogreška, koju u budućnosti nikako ne treba ponavljati. A opet, sada gledamo kako mnoge zemlje ponovno uvode karantenu, kao da žele dokazati da nema nikakvog rješenja.

Kada gledamo Europu, zanimljivo je primijetiti kako su karantenu prvo prihvatile zemlje tzv. Zapadne Europe, dok se istok još drži i pokušava iznaći rješenja za ovaj izazov. To moguće ima veze s tim što je istok Europe u prošlosti bio izloženiji izvanrednim situacijama i nije tek tako spreman kapitulirati bez borbe, niti ima “luksuz” ponavljanja pogreške. Kao i u svakom ratu, ključna je stvar da te ne paralizira strah pred neprijateljem kako bi oslobodio snage za borbu u granicama mogućeg.

Znamo kakve nadljudske napore poduzimaju liječnici i osoblje u COVID-bolnicama i treba im pružiti svaku potrebnu podršku. Ali znamo i da većina ljudi ne završi u bolnici, već bolest preleži kod kuće. Tim je ljudima također potrebna pomoć jer su najčešće s cijelom obitelji u samoizolaciji – upravo kako bi zaštitili nas – a čini se da smo na njih zaboravili. Mnogi su od njih stariji ili sami, a samoizolacija dugo traje, pa su osim bolesti izloženi i dodatnom jadu i nedostatku osnovnih potrepština.

Tu bismo kao društvo mogli učiniti puno više i pomoći svojim susjedima tako što bismo im povremeno barem ostavili kruh i mlijeko na vratima ili im donijeli nešto iz ljekarne. Kako je ovo val koji je zahvatio puno više ljudi, već imamo dovoljno onih koji su preboljeli koronu i stekli imunitet, pa bi upravo njih trebalo potaknuti da budu od pomoći. To više što se radi o ljudima koji ne mogu više biti zaraženi niti zaraziti druge, umjesto što ih, potpuno iracionalno, još držimo pod stigmom predrasuda kao nekoga tko je okužen.

Drugi val epidemije je tu, i valjda smo pretresli sve moguće teorije o koroni na društvenim mrežama, a već imamo i dovoljno iskustva oko same bolesti, pa treba gledati i što se može praktično poduzeti. Bili korona-paničari ili korona-skeptici, zabrinuti zbog punih bolnica ili zbog mogućeg zatvaranja zemlje u karantenu, “našoj stvari” ćemo najbolje pomoći tako što ćemo učiniti nešto konkretno i biti od pomoći ljudima u svom okruženju, kako bismo svi zajedno ublažili posljedice ovoga što nas je snašlo.

Od teoretiziranja na “Fejsu” i optuživanja drugih i traženja izlika, sada nema puno koristi. Svi smo zajedno u ovom “sosu”, a poslije ćemo vidjeti tko je više bio “u pravu”. Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, pored socijalne neosjetljivosti, znači i poziv čitavom društvu na prepuštanje očaju. Karantena je samo logičan “zaključak” takvog stava.

Borislav Ristić za Večernji list

21 studenoga, 2020 0 Komentar

Izdvojeno Kolumne

Borislav Ristić : Vraća li se globalizam s Bidenom na velika vrata?

by Ante R. 8 studenoga, 2020

Objava Ante R.

Biden je izdanak generacije koja je od slobode govora i demokracije napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa.

Kako se budu hladile emocije nakon postizborne američke drame, počet će se bistrije glave revalorizirati naslijeđe 45. američkog predsjednika. Vidjet ćemo kako ono što je ostavio za sobom uopće nije tako loše. Nakon što prebrodimo pandemiju korone, vidjet ćemo kako se razdoblje ekonomskog prosperiteta koji je pokrenuo nastavlja. Vidjet ćemo da živimo u svijetu koje je puno mirnije i stabilnije mjesto, bez velikih ratova. Mirovni procesi koji su započeti, teško će se moći tek tako vratiti u prvobitni nered koji smo imali prije samo četiri godine, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Shvatit ćemo da postoje trajne zasade “ere stabilnog genija”, koje neće biti tako lako otkloniti novim politikama. Donald Trump će ostati upamćen kao predsjednik koji je, na možda osoben, ali svakako inovativan način pristupao politici. Takvim pristupom otvorio je mnoge perspektive koje su se dotad činile nemogućim. Mnogi nisu odmah razumjeli taj njegov nekonvencionalni pristup i nisu podnosili njegov osobeni stil, ali nakon što bude splasnula subjektivna averzija, mnogi će morati priznati kako je u “kaosu” koji su oni vidjeli bilo puno više sistema i razuma.

No, pored mira i prosperiteta koji ćemo vezivati za “Trumpovu eru”, kao velika zaloga budućnosti njegove političke agende ostat će dotad neviđeni izazov koji je postavio do njega dominantnoj ideologiji globalizma, za koju se činilo kako nema alternativu. Protivnika globalizma, koji su pokušavali artikulirati nezadovoljstvo i frustraciju ljudi ovim politikama, bilo je i prije Trumpa. Ali, takvi su otpori bili samo negativno definirani kao “antiglobalizam”, i zato neefikasni. Jer, ako ste samo protiv nečega, a ne nudite i alternativu, vaše ideje nikada neće dobiti pristanak širokog sloja ljudi.

Tek je Trump atrikulirao pozitivnu alternativu globalizmu, koju je nazivao različitim imenima, poput “patriotizma” ili “populizma”. Do njega su to bile proskribirane riječi, a on im je ulio novi sadržaj i smisao. Trump je, u stvari, skovao jedan puno bolji termin, a to je – popularizam. Anegdota kaže, dok su mu savjetnici objašnjavali što je to populizam, na što im je Trump odgovorio: “Da, to je ono što ja zastupam – popularizam”. Kad su ga pokušali “ispraviti”, ponovio je – “da, popularizam”. Taj termin pogađa bit, jer ako neka politika nije istovremeno i bliska običnim ljudima, ona je tek mrtva dogma koja zanima samo fanatika.

Svoj izazov globalizmu Trump je prvi put programatski najavio u svom govoru prilikom prihvaćanja nominacije za predsjednika 2016., kao i u više navrata nakon toga. Sa svojim smislom za provokaciju, obično se toj temi vraćao na skupovima globalista, poput onih u UN-u ili u Davosu. Volio je uletjeti među svoje oponente i direktno ih suočiti s izazovom. Sjećamo se kako je njegov nastup u Davosu 2018. toliko iznervirao notornog Georga Sorosa da je ovaj izjavio: “Trumpa vidim kao prolaznu pojavu koja će vremenom nestati na izborima 2020., ili čak ranije.”

Stvarao si je moćne neprijatelje, ideološke antipode koji su dobro potegnuli da ga sklone s puta. Dok je Trump sa svojim “popularizmom” definirao pozitivne politike za široke slojeve ljudi, globalizam je uvijek bio ideologija elite. Standardna mudrost kaže kako je globalizam proces univerzalizacije osnovnih postava zapadne civilizacije, poput kapitalizma i demokracije. U centru tog procesa bila je Amerika, kao njegovo glavno “pogonsko gorivo” i “izvoznik”. Radi se o ideologiji koja je postala dominantna nakon pada komunizma, kada su bivše komunističke elite prihvatile doktrinu “otvorenog društva”.

U realnosti, pak, radilo se o uspostavljanju interesnog saveza između preživjelih komunističkih elita na Istoku i liberalnih političkih elita na Zapadu. Dok se narodu prodavala priča o demokraciji i ljudskim pravima, “ispod stola” se odigravala velika igra “kupovine utjecaja” u zamjenu za članstvo u dobrom društvu. Stara komunistička elita trebala je “novo ruho” uljuđenog Zapada, a ispostavilo se da je imala i ogromne količine sumnjivog novca, koje je trebalo nekako legalizirati. Tom “sirenskom zovu” velike zarade nisu mogli odoljeti mnogi političari na Zapadu, pa su im svoje usluge stavili na raspolaganje.

To je ono što Trump naziva “močvarom u Washingtonu” i što ljudi u Americi vide kao glavni izvor korupcije i problema. Oni vide kako je ta elita iskoristila ogroman utjecaj Amerike za vlastito bogaćenje i pretpostavila vlastite interese interesima države. Za njih je to i sigurnosni izazov, jer se radi o prodaji utjecaja globalnim konkurentima Amerike. Istovremeno, zbog ovog “neprirodnog saveza” starih komunista i zapadnih liberala mnogi su ljudi u poskomunističkim zemljama doživjeli razočaranje ideologijom globalizma, jer su vidjeli kako umjesto koristi za vlastitu zemlju, ona korist daje samo njihovim koruptivnim elitama.

Globalizam je postao simbol koruptivnosti elita. Zbog toga smo i suočeni s “paradoksom” da najveći otpor globalizmu postoji na istoku Europe, gdje je otpor komunizmu bio i najveći. Umjesto da budu suprotnosti, globalizam je postao zadnje utočište komunizma. Iz istog razloga vidimo i da sve velike korupcionaške afere zapadnih globalista svoje repove najčešće pružaju prema zemljama poput Rusije, Ukrajine ili Kine. Sjetimo se samo notorne Clinton fondacije ili najnovijeg primjera poslovnih veza obitelji Biden s Ukrajinom ili komunističkom Kinom, kao plastične ilustracije ovog “globalnog savezništva”.

Zbog toga se sada mnogi pitaju hoće li se s Bidenom globalizam vratiti na “velika vrata”? Biden je tipični izdanak generacije koja je od slobode govora, demokracije i vladavine prava napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. Da, globalizam se vraća, ali je njegova snaga u imaginaciji ljudi duboko kompromitirana i izblijedila. Stari je Biden idealni reprezent jedne prokazane ideologije na izdisaju. Ono što je dobro, i što je Trumpova možda i najveća poputbina, jest da sada znamo kako je pozitivna alternativa toj ideologiji i stvarno moguća.

Piše Borislav Ristić / Večernji list.

8 studenoga, 2020 0 Komentar

Analiza Izdvojeno

Borislav Ristić : Nepodnošljiva stvar oko tolerancije je to što ona obično znači šutnju

by Ante R. 2 studenoga, 2020

Objava Ante R.

Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma suočili su se s izljevima fanatizma kad su se počeli rugati s muhamedanskim Prorokom

Francusku je ove jeseni ponovno zahvatio val islamskog terorizma. Sredinom listopada na posebno je gnjusan način ubijen Samuel Paty, profesor povijesti u jednoj srednjoj školi u pariškom predgrađu. Ubojica ga je, etnički Čečen, nakon nastave pratio na povratku kući, usmrtio ga pa ritualno obezglavio mačetom. Taj je svoj zvjerski čin uslikao mobitelom i podijelio na Twitteru, uz poruku osvete zbog uvrede proroka Muhameda. Patyjev navodni zločin je bio to što je u sklopu predavanja o slobodi govora i vjeroispovijesti učenicima podijelio kopije satiričkog časopisa “Charlie Hebdo”.

No, tu teroru nije bio kraj. Vjerojatno potaknut zločinom u Parizu, imigrant koji je prije mjesec dana stigao iz Tunisa u Francusku, upao je u četvrtak ujutro u baziliku Notre Dame u Nici i tamo počinio masakr. On je, uz povike “Alahu ekber”, nožem ubio zvonara crkve i dvije žene, jednoj od njih je odrubio glavu, te ozlijedio još nekoliko ljudi. Nedugo nakon toga pokušana su još dva slična napada, jedan u Avignonu, a drugi u jednome mjestu kraj Pariza koja su, srećom, uspješno spriječena. I u ovim slučajevima su napadači bili muslimanske vjeroispovijesti koji su krenuli u kukavički pohod na civile, piše Borislav Ristić / Večernji list.

Svi ovi napadi dogodili su se u kontekstu početka suđenja trinaestorici osumnjičenih za teroristički napad iz siječnja 2015. na redakciju časopisa Charlie Hebdo, koje je počelo 2. rujna pred Specijalnim sudom u Parizu. Da se može očekivati serija terorističkih napada tim povodom, najavio je i slučaj brutalnog napada mesarskim nožem na dva čovjeka koja su se slučajno zatekla ispred ureda stare redakcije časopisa. Napadač je bio Pakistanac, koji očito nije znao da je redakcija nakon napada 2015. preseljena na drugu lokaciju. Prema izvještajima službi, nitko od ovih napadača nije bio evidentiran kao potencijalno opasan.

Sve to ponovno pokreće već puno puta pretresana pitanja, od sigurnosnih i kulturnih, do političkih izazova radikalnog islama Europi. Svakako nije mali propust francuskih službi to što nijednog od terorista nisu imali u svojoj evidenciji. Vjerojatno se radi o utjecaju politike asimilacije, koja želi biti slijepa za etničku i konfesionalnu pripadnost svojih građana, pa onda ne može ni razviti sigurnosne politike koje bi vodile računa o etnički ili religijski motiviranom ekstremizmu. Tolerancija je važna zasada europske kulture, koju treba njegovati, ali ponekad je, kako vidimo, ignorancija gora od netolerancije.

Kao primjer dobre sigurnosne politike, možemo navesti Italiju, u kojoj žive milijuni imigranata iz muslimanskih zemalja i ima jako izloženu granicu, a ipak islamisti nisu u Italiji uspjeli izvesti nijedan teroristički napad. Militanti se intenzivno prate i deportiraju, bez straha od optužbi za diskriminaciju. Efikasnost talijanske policije i sudova vjerojatno je posljedica njihova dugotrajnog iskustva obračuna s mafijom i terorom Crvenih brigada. Jedan od faktora uspješne borbe protiv islamskog terorizma je i to što talijanske vlasti vjerojatno puno ozbiljnije shvaćaju religiju od svojih francuskih kolega.

U ovom valu terorističkih napada u Francuskoj vidimo kako su se gotovo istovremeno na meti islamista našli simboli i sekularističke i kršćanske Francuske, koji inače teško staju u istu rečenicu. Charlie Hebdo je tipični produkt francuske sekularističke kulture, neprijateljski nastrojene prema religiji, koja je za svoju primarnu metu imala Katoličku crkvu. Ali, kad su svojoj satiri podvrgli islamske svetinje, na površinu su izbile “slijepe mrlje” francuskog modela integracije. Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva uime tolerancije i multikulturalizma suočili su se s izljevima fanatizma kad su se počeli rugati s muhamedanskim Prorokom.

Prirodni je refleks kad se susretnemo s fanatizmom pozivati na toleranciju kao protuotrov. Ali, kao što kaže Chesterton, “nepodnošljiva stvar oko tolerancije je to što ona obično znači šutnju”. Šutnju koja vjeruje kako će samoporicanje i zatvaranje očiju pred stvarnošću riješiti probleme. Ignoriranje problema i stvarnih prijetnji može društvo samo gurnuti dalje u ekstrem. Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge. Tada je možda vrijeme da se okrenemo vrijednostima koje smo napustili. Jer, bez tih vrijednosti, i naša je nada u budućnost obezglavljena.

Borislav Ristić / Večernji list

2 studenoga, 2020 0 Komentar

Izdvojeno Kolumne

Borislav Ristić : Trump je na putu da Bidena pobijedi s većom razlikom nego H. Clinton

by Ante R. 25 listopada, 2020

Objava Ante R.

Pozitivan trend u anketama pokazuje kako bi Donald Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova

Narednih desetak dana čitav će svijet s povišenom pozornošću pratiti izbore za Bijelu kuću, koji će se održati 3. studenog. Tko će pobijediti – Biden ili Trump? To je “pitanje za milijun dolara” o kojem se vode rasprave na televiziji, pišu analize u novinama, žučno diskutira na društvenim mrežama. Kao što je i očekivano, svatko o tome ima neko svoje mišljenje i želi dati svoj doprinos “dijalogu čovječanstva” o stvari koja, izgleda, nikoga ne ostavlja ravnodušnim – tko će biti najmoćniji čovjek na svijetu?

Otuda ne čudi što, kod tako visokih emotivnih uloga i u atmosferi povišenih strasti, stavovi o tome idu do nepomirljivosti. Tako vidimo kako su se formirala dva tabora, gdje svaki tabor ima svoje, potpuno odvojene, paralelne slike stvarnosti. To je situacija koja podsjeća na onaj eksperiment u kojem se na podu sobe nacrta broj 6, koji onaj na drugoj strani sobe vidi kao 9. Kada bi bilo stvarnog dijaloga oni bi ubrzo uvidjeli kako su i jedan i drugi u pravu iz svog kuta, piše Borislav Ristić – Večernji list.

Stvar ne čine lakšom ni tradicionalni mediji, koji su se u ovoj situaciji mahom odlučili za agitaciju u korist kandidata ljevice. Zbog toga iz suprotnog tabora stalno stižu pritužbe za “fake news”. Ali, ta situacija za desne predstavlja i svojevrsni blagoslov, jer oni tako dobijaju širu sliku stvarnosti. Naime, desni vide to što vide, ali vide i ono što vide lijevi, jer im tu sliku prenose mediji. Lijevi su, pak, lišeni te šire perspektive upravo zato što im mediji potvrđuju njihovu sliku stvarnosti i tako ih drže zatvorene u ideološkom “balonu”.

Upravo je ta šira perspektiva razlog zbog kojeg je desna opcija potencijalno pobjednička, jer ideja koja sebe zatvara u tor i odvaja od stvarnosti ne može pobijediti. Zbog toga smo imali situacije, poput prve Trumpove pobjede ili Brexita, u kojoj se lijevi iznenade kada vide kako im se svijet ruši pred očima, a potom smišljaju čitavu silu izgovora kako bi objasnili svoj očaj i kratkovidnost. Kada bi za uspjeh neke ideje bilo dovoljno pristati na vladajuću dogmu, kameleoni i papige bi bile najpametnije životinje.

Postoji čitav jedan kontinent stvarnosti koji lijeva strana uopće ne vidi. Kako ne bismo opet došli u situaciju globalnog iščuđavanja i masovnog nervnog sloma na ljevici, pogledajmo na trenutak kako stvari oko američkih izbora izgledaju iz tog šireg kuta, koji je danas mnogima potpuno nevidljiv. Zato ću ovdje pokušati bar taksativno navesti dio te stvarnosti koja govori u prilog tome kako je Trump na putu da ostvari pobjedu nad Bidenom s većom razlikom nego protiv Hillary Clinton, a koju nam mediji inače ne prenose.

Koliko se demokrati u potpunosti oslanjaju na moć medija vidljivo je već iz toga što Biden gotovo da i ne drži skupove i nemaju terensku kampanju. Tako svako malo imamo situaciju u kojoj njegova kampanja oglašava “stanku”, dok Biden poruke pristalicama uglavnom šalje iz podruma svoje kuće. Kao da su sve karte bacili na epidemiju korone, nadajući se kako će zemlja biti u karanteni, pa nisu ni formirali timove za terenski rad, ali im se taj plan izjalovio, pa su ostali bez kampanje “od vrata do vrata”.

S druge strane vidimo ogroman entuzijazam na velikim skupovima koje organizira Trump širom zemlje, po pravilu nekoliko njih u jednom danu. Zanimljivo je kako jedna četvrtina ljudi na tim skupovima nisu registrirani republikanci, dok isto toliko njih nije uopće glasalo na izborima 2016. Trumpova kampanja je uspjela mobilizirati rekordnih 2,5 milijuna volontera, koji su samo do sredine listopada već pokucali na 100 milijuna vrata, od čega 12 milijuna u državama koje su ključne za osvajanje elektorske većine.

Radi se o dva potpuno različita pristupa kampanji, jedan koji se oslanja na medije, a drugi na terenski rad. Na prošlim je izborima bilo jako puno neodlučnih birača, dok je na ovim izborima njihov broj gotovo zanemarljiv, oko 1,5%. Dakle, većina birača je već odlučila za koga će glasati, pa uvjeravanje neće imati puno efekta. Ovo će biti izbori u kojima će odlučivati motivacija i izvlačenje svojih na birališta, a ne sadržaj, tako da je jasno koji je od ova dva pristupa prilagođeniji stvarnosti.

Mnogi se u svojim analizama oslanjaju na ankete, ali znamo da ankete mogu obmanuti i davati pogrešnu sliku, ako gledamo samo brojke. Prije svega, pitanje je koliko će od anketiranih stvarno i izaći na izbore? Tu je i problem tzv. skrivenih Trumpovih glasača, kojih je po pretpostavci 5-10%, koji se iz straha ne žele izjasniti za koga će glasati ili pak namjerno obmanjuju anketare, ali će izaći na birališta. Stoga samim brojevima u anketama ne treba pridavati toliki značaj,već treba gledati trendove.

A ono što nam pokazuju trendovi jako liči na reprizu situacije koju smo imali 2016. godine. Tako u anketi koju provodi Investor’s Business Daily, a koja je bila jedna od dvije ankete koje su točno predvidjele rezultate prošlih izbora, vidimo kako je dva tjedna prije izbora došlo skoro do poravnanja između Trumpa i Bidena. Naime, dok je samo prije tjedan dana anketa pokazivala prednost Bidena od 8,6%, sada je ta prednost tek 2,3%, što je unutar statističke pogreške. Sličan trend topljenja razlike pokazuju i ostale ankete.

Situacija je sada još povoljnija za Trumpa, jer je u pozitivan trend ušao tjedan dana ranije nego na prošlim izborima. To nam govori kako bi Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova. Osvajanje glasova većine birača je Trumpu bitna kako bi osujetio planove oko osporavanja izbornih rezultata, za što je igrokaz već pripremljen. Zato sada vidimo kako on poziva svoje birače da izađu i u tzv. “plavim” državama, poput Kalifornije, gdje oni obično apstiniraju.

Pritom ne treba zanemariti i neke druge pokazatelje, koji opet idu u prilog Trumpu. Amerikanci tradicionalno daju prednost reizboru aktualnog predsjednika, pri čemu im je puno važniji pogled na račun u banci od ideologije. Dok su demokrati sve karte bacili na ideologiju i strah od korone, dotle Trump drži prednost po pitanju ekonomije. Tako preko polovice Amerikanaca, njih 56%, kaže kako danas, pod Trumpom i koronom, bolje žive nego prije četiri godine, kada su Obama i Biden bili na vrhuncu.

Bidenovo zalaganje za dizanje poreza ne ide mu u prilog, jer po pravilu uvijek gubi onaj tko obećava veće poreze. Također treba imati u vidu i kako koronakriza ljude čini konzervativnima i skeptičnim prema velikim zahvatima u ekonomiji. Tako Bidenova izjava kako naftna industrija “mora biti zamijenjena” zelenom industrijom, nije dobro odjeknula među glasačima “pojasa hrđe”, naročito u Pennsylvaniji, u kojoj se vodi “mrtva utrka”, a bez osvajanja te države Bidenove šanse za pobjedu se približavaju ništici.

Osim izvlačenja svojih birača na birališta važno je i demotivirati birače druge strane. Tako je Trump napravio veliki pomak među manjinskim glasačima, koji većinski glasaju za demokrate. Statistike s tzv. ranog glasanja u Michiganu i Pennsylvaniji govore o slaboj izlaznosti Afroamerikanaca, kao i porastu glasova crnih muškaraca za Trumpa. Uz već evidentirani kolaps latino glasova za Bidena, to njegove izglede za pobjedu također čini jako blijedim.

Mnogi misle kako je izostanak snažne Obamine podrške tu odigralo presudnu ulogu. On se nedavno pojavio u Philladelphiji, ali je nakon toga otišao na skup u Floridi, koja je za Bidena već izgubljena, što navodi na zaključak kako Obama i ne agitira za Bidena, koga je vjerojatno već otpisao, već daje podršku kandidatima za senat i kongres, čime priprema teren za izbore 2024. i gotovo izvjesnoj predsjedničkoj kandidaturi svoje žene Michelle.

Treba spomenuti kako se u izbore i nebo umiješalo, pa Trumpu svakako ide u prilog i izbor nove sutkinje Vrhovnog suda uoči samih izbora. Pretpostavlja se kako bi njen izbor mogao dodati koji postotak podrške Trumpu od strane žena iz predgrađa, među kojima Trump ne stoji najbolje. Konačno, Bidenove izglede na ovim izborima bi mogli zakomplicirati i sve skandalozniji dokazi o korupciji njegove obitelji, koji zadnjih dana sve više izlaze na vidjelo, unatoč očajničkim pokušajima medija i društvenih mreža da te vijesti cenzuriraju.

To su neki od glavnih razloga zbog kojih mislim kako ćemo i na ovim izborima gledati ne samo reprizu izbora 2016., već i premoćnu pobjedu Trumpa. Ako su kome neki od tih razloga dosad promakli, treba se, dakle, pripremiti na još četiri duge godine Trumpova drugog mandata.

Borislav Ristić / Večernji list.

25 listopada, 2020 0 Komentar