Mi mali ljudi, zazivamo pravdu, zazivamo snagu slobodnog svijeta da zaustavi zlo koje se nadvilo nad Europom, nad svima nama. Koliko smo blizu pakla rata u koji nas želi uvući jedan izgubljeni starac? Da, starca koji razdire platno Europe jednakim bijesom kao što zvjer razdire utrobu plijena svoga. Blizu smo, svega nekoliko stotina kilometara no plač ukrajinske djece i žena čujemo kao da su pred našim vratima. Posljednjim gramom razuma vjerovali smo kako ruski Narod nije genocidan, nije zao i nije bijesan na tuđe slobode. I sada vjerujemo da zlo dolazi kao divljački krik malog broja iznimno moćnih pojedinaca sposobnih da kontroliraju represivnu osovinu vlastitih Država.

Piše Branko Bogdanović

Ova kolumna teško da može biti suvisla i teško da će opisati osjećaj koji me obuzima dok gledam i slušam izvješća o „napretku“ ruskih snaga u divljanju na tlu suverene države Ukrajine. Teško da ću vam dočarati knedlu u grlu i bol u grudima slušajući vapaje žena i djece iz podruma zgrada u Kijevu. Razumjeti će samo oni koji se sjećaju naše vlastite tragične povijesti sa početka Domovinskog rata.

Ova naša kukavna politička bulumenta nariče za Ukrajinom sa velikom figom u džepu. Jurišnici energetskog Putinovog carstva davno su preuzeli hrvatsku neovisnost te sa domaćim „kolaboracionistima“ polažu pravo na građane ove zemljice kao donorima vampirskog pira plinske „elite“. Gadljivo je gledati i slušati ovu domaću kliku kako su spremni za izbjegličku krizu ukrajinske djece i žena dok redovno servisiraju ruske investicije u nametnutim odnosima nabildanih poduzetnika.

Doći će vrijeme kada će se pojaviti veliki vlasnici i obznaniti kako polažu pravo na desetine tisuća hektara plodne hrvatske zemlje na kojoj ne uzgajaju ništa ali žive od poticaja. Poticaja kojima se plaćaju glavnica i kamate davno podijeljenog plijena jeftino prodanog „obiteljskog srebra“. Izdajnici ili obični kriminalci? Rekao bih ovo drugo, jer da bi postao izdajnik moraš biti visoko na ljestvici bitnih čimbenika državne politike kako sadašnje tako i prošle.

Razmišljam tako da posredno plaćamo ruski ratni stroj pristankom na energetsku zavisnost koju nismo trebali, pristankom na kredite koji nam nisu trebali, investicijama koje smo mogli i sami pokrenuti. Gdje je kraj ovom novom podaničkom odnosu i dokle možemo gurati glave u tuđe guzice, nije više pitanje za ovu garnituru političara već za one koji dolaze spremni poginuti za novu slobodu hrvatskog Naroda. Postoji li Zelinski u Hrvatskoj ili nam je ruski vođa već instalirao domaćeg „Kadirova“ velikog hrvatskog „lidera“?

Svijet se mijenja, stotine diktatora koristi istovjetnu taktiku, utamničenja vlastitih građana, dok jednom ne prsne balon prkosa. Hoće li odvažni ukrajinski Predsjednik postati primjerom modernog lidera slobodnog svijeta ili će se kukavni despoti potruditi da nastavkom partijanja sa vlastitim tamničarima licemjerno žrtvuju taj glas razuma i hrabrosti? Dvojite? Nije do despota i „poturica“, do nas je.

Strah me je probuditi se i saznati jesmo li još ljudi ili smo kukavice koje nisu vrijedne suza djece u podrumima ukrajinskih gradova. Strah mi je od anemičnih vođa koji koriste policiju za napade na žene i starice u mojoj maloj ponosnoj Državi Hrvatskoj. Ponirem glavu odvažnim i hrabrim pojedincima koji u ovome trenutku polažu živote za slobodu svoje domovine. Sram me je što svjedočim bacanju u blato svega što su postigli moji hrabri Branitelji, svega za što su živote dali naši mali i nepoznati hrvatski Zelinski. Neka nam Bog oprosti jer neki ipak znaju što čine i za koje srebrnjake.

Tko su oni koji na trepavicama trebaju stajati? Odnosi li se ova izjava hrvatskog Premijera na oporbu, Predsjednika ili Narod? Odnosi se po mome skromnom razumijevanju na se navedene ali i na dio sve jače grupe nezadovoljnika unutar HDZ-a.

Piše Branko Bogdanović

A onda bomba, jedan ministar priveden, još dva pod sumnjom i jedan bivši ništa manje opasan za premijera pod istragom. Dočekali ovi na trepavicama svoje želje ili se radi o perfidnoj igri (prevari) moćnoga „imperatora“ u rješavanju nagomilanih problema (čitaj ministara). Koliko je bahatost „sjedećeg“ Premijera odraz njegova znanja u vođenju države i državne politike a koliko je odraz spoznaje da ne postoji model njegove smjene ili rušenja još uvijek dvojim. Pozicije u izvršnoj vlasti, posebice premijerska, osnaživale su se od smrti pokojnog Predsjednika Tuđmana iz nekoliko smjerova. Prvo osnaživanje je ujedno i ukidanje ovlasti Predsjednika države kroz izravno ukidanje ili suodlučivanje. Drugo osnaživanje događalo se kroz pozicije i ovlasti u stranci od kojih je najsnažnije odlučivanje o stranačkim listama odnosno pozicijama na istima. Treće osnaživanje je apsolutna dominacija nad većinom u Saboru što je otvorilo put bezakonju u donošenju zakona.

Ove „Imperatorske“ ovlasti štetne su prije svega za državu, njezin razvoj i građanske slobode a napose šteti samom „Imperatoru“ opijajući ga kao najfinija medovina. Ne dam, neću i ne može značajke su izražaja apsolutista ma koliko upiti ili prijedlozi bili dobri za društvo u cjelini. Rješenja dolaze isključivo iz glave „Imperatora“ ili iz guzica onih koji su mu u blizini te se tako stvara loža povlaštenih glupih suradnika. Kopirajući tikove, izražaje lidera, poltronima nije jasno da su prolazni i potrošni na prvi znak opće, vanjske opasnosti. Koja se opasnost dogodila u tjednu „velikih“ postignuća velikog vođe? Možemo nagađati no nitko nam ne brani da izrazimo stajalište ili sumnju za izazvana privođenja i istrage.

Bilo bi zanimljivo saznati jesu li postavljeni kakvi uvjeti od strane EK kod odluke o produljenju roka korištenja sredstava za obnovu od potresa? Je li prilika iznuđena ili iskorištena da se skloni nepopularni ministar iznenadnom autonomijskom odlukom odvjetništva prema aktivnom članu Vlade? Hoće li ova „igra“ riješiti više neuralgija ili sve staje na istrazi i presumpciji nevinosti živo me zanima. Živi bili pa vidjeli.

Moram se u ovome tjednu još malo osvrnuti na dokument pod nazivom: „Industrijska tranzicija Panonske, Sjeverne i Jadranske Hrvatske“

„PLANOVI ZA INDUSTRIJSKU TRANZICIJU PANONSKE, SJEVERNE I JADRANSKE HRVATSKE“, po ministarstvu regionalnoga razvoja i fondova europske unije. Govori se, kako kaže naslov, o industrijskoj tranziciji prema nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030 godine. Javno se pitam koju mi to industriju tranzitiramo (premještamo, prestrojavamo) nakon čega se pitam kuda i u kojem smjeru ide tranzicija jedva žive industrije? Dokument obiluje frazama kojima se služe birokrati europskih fondova te se postavljaju ciljevi bez stvarne analize koja bi dovela do ispravnih polaznih pozicija.

Navodi se u istom dokumentu i  „definirane prioritetne niše i smjerovi promjena“ koje su poznate i jasne uskom krugu ljudi a što izaziva potrebu za povećanjem broja projektnih kontrolora. Izvori za pisanje plana industrijske tranzicije su državne institucije potpuno lišene svake objektivnosti no ipak postaju partneri lokalnoj nesposobnoj upravi u provođenju budućih mjera. Tako se postojećima pridodaju: „Primjenjujući načelo partnerstva u sam proces su, osim predstavnika regionalne razine – župana i regionalnih koordinatora, bili uključeni i predstavnici poslovnog i znanstveno-istraživačkog sektora, gospodarskih udruženja (HGK, HUP, HOK i drugi partneri) te predstavnici resornih tijela državne uprave.“ Nigdje niti riječi o energetici koja bi trebala pokrenuti izmišljenu tranziciju. Uvjerite se sami; Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije – Industrijska tranzicija Panonske, Sjeverne i Jadranske Hrvatske (gov.hr)

Obećanje ludom radovanje.

Ova sadašnjost kojoj svjedočimo ne ostavlja „supersilama“ puno prostora da argumentirano opravdaju agresiju na neku suverenu zemlju. Tvrdnja je koju želim potkrijepiti nekim razmišljanjima o opravdanosti izrečenog.

Piše Branko Bogdanović

Invazija jedne zemlje na drugu, u punom smislu značilo bi, upotrebu znatnog broja kopnenih snaga i pješadije te svog onoga osoblja koje to poslužuje. Jednako tako zahtijeva osoblje koje ostaje na osvojenom teritoriju kao oznaka okupatorske prisutnosti među okupiranim stanovništvom. Izvedivo? Da ali na manjem prostoru sa prijateljskim i okupatoru sklonim stanovništvom. „Blitzkrieg više nije opcija“ ne u slučaju sukoba Rusije i Ukrajine a pogotovo ne u sukobu Rusije i NATO-a. Ograničena kontrolirana intervencija na prostore koji su iskazali neposluh vlastima u Kijevu je puno izglednija ali i dalje značajno rizična. Neizrecivo rizična za mogućeg agresora Rusiju jer živjeti sa agresorskom ulogom znači visoku izoliranost od ostatka potrošačkog (kozumerskog) svijeta o kojem Rusija nasušno ovisi.

Upravo završeni „Sjeverni tok“ plinovod je koji direktno spaja Rusiju i glavnog kupca Njemačku, posredno i dobar dio slobodnog europskog tržišta. Gotovo 65% svega izvoza plina iz Rusije izgledno bi bilo ugroženo. Malo je vjerojatno. U posljednjoj godini ruski izvoz plina u SAD je udvostručen što je dovoljno sugestivno kolika je međuovisnost „Supersila“. Je li izgledno ugroziti poslovne odnose o kojima ovise pozicije ruskih oligarha u Europi i svijetu? Jeli moguće da Rusija postane ovisna samo o izvozu plina u Kinu i dio nerazvijenog svijeta, komunističkih utvrda? Ne izgleda mi previše razuman potez za Predsjednika Putina iskusnog praktičnog analitičara iz elite KGB-a.

Sve gore navedeno daje mi za pravo da vjerujem kako je pozornica postavljena za neke sasvim druge promatrače i za neke sasvim prizemne svrhe unutar gospodarskih ili kriznih kretanja svijeta u cjelini. Na jednoj strani prijetnja svjetskim sukobom a na drugoj strani nervozna žurba za masovnim cijepljenjem ostatka necijepljenih u svim državama govori mi da su „provizije“ vezane za broj iskorištenog cjepiva i da nisu u korelaciji sa ispaljenim metcima. Svjedočimo li kognitivnoj opsjeni (iluziji) smišljenoj kako bi se elegantno izvuklo svjetsku politiku uprljanih prstiju iz bjesomučne pljačke nezapamćene u povijesti? Svjedočimo li ulozi Babaroge koju je prihvatila Rusija za neke ustupke ili dobru cijenu?

Rijetki su svjesni globalne uvezanosti država preko korporacija a u interesu elita. Te elite su anacionalne i ne zaklinju se osjećajima duboke povezanosti naroda i zemlje, grunta kojemu svi emotivno robujemo. Kidanje veza korporativne povezanosti te eventualni gubici su neprihvatljivi u okruženju u kojemu se trenutno nalazimo, stoga zaključujem da je sukob koji zaustavlja tokove novca i roba energetske elite jednostavno teško vjerojatan.

Ako samo na kratko povjerujemo u stvarnu prijetnju da Rusija i veliki „Ruski Narod“ postanu okupatori, da se u povijesti nazivaju i svrstavaju uz genocidne diktatorske ispade nekih lidera i naroda, onda smo spremni obrisati granicu humanosti u sebi. Krenuli bi putem bez povratka ka reduciranju populacije sa visokim izgledom vlastita istrebljenja. Jesmo li dosegli razinu zvjeri u nama i jesmo li napokon postali vukovi u odnosu na ljude oko nas?

Rekao bih da je put ka istrebljenju nevjerojatan jer bi značio postojanje „nad-elite“. Značio bi jednako tako postojanje vrlo ograničena broja nad-ljudi otrovanog uma opsesivno ljubomornih na Boga kojemu se nastoje nametnuti kao jednaki. Postoji li „nad-elita“ koju smo iz neznanja i naivnosti sami stvorili ili su se udružili sa silama zla kojima mi Narod nismo dorasli bez pomoći „dobroga“? Jeli nastalo vrijeme za pokazivanje i odmjeravanje snaga dobra i zla ili još ima rezerve za vjeru u pravednu ljudsku narav, uskoro ćemo saznati.

Inicijativa moga prijatelja Dragana Vulina da se okreće rješavanju problema ambrozije, kao poslije-doktoranda na Zavodu za elektrostrojarstvo FERIT-a, stoji baš izvrnuto i uklapa se u svjetsko ludilo ovog vremena. Ne znam hoće li imati više problema što sam ga nazvao prijateljem ili što mu mandat prolazi u „donošenju“ komunalnih umjesto kapitalnih odluka?

Piše: Branko Bogdanović

Prolaze dani lampica, svjetla i šarenila i polako se otkriva isto ono sivilo koje smo ostavili na početku blagdana. Buđenje je neupitno i neminovno, vrijeme vrtuljaka prolazi nakon čega postaju jasnije poderotine koje još krase ovaj prekrasni grad. Istina, neki drugi ljudi su krivi za ožiljke no dvadeset pet godina nakon brutalne agresije i dalje gledamo ranjene zgrade i trgove. Treba li bolnica na kraju grada izgledati kao zgrada nekog apokaliptičkog filma holivudske produkcije?

Izgledalo je tragikomično postrojavanje strojeva spremnih za čišćenje ulica od eventualnog snijega gdje strojevi a ne ljudi postaju atrakcija. Ushit spremnosti komunalne operative sramotan je kada pogledate poderane, potrošene ceste pune ožiljaka i zakrpa vremena u kojemu se više asfalta potrošilo na parkiralištima trgovačkih lanaca nego na ulicama zapuštenog grada. Samo inicijative privatnih poduzetnika i investitora čine ovaj grad živim i ne, ne govorite da radovi na „tunelu“ ulaza u Osijek ili skladište za poljoprivredne proizvode kojih nema, bolnice koja ne treba čine perjanicu vladavine garniture „nove energije“. Osijek je u smrtnom zagrljaju neprilagođen i nespreman za vrijeme globalnih promjena i novih pravila pred kojima stoji ogoljen i sramotno mali. Ogolili su ga pojedinci koji su na njegovoj povijesti izgradili svoje male jadne gospodarske kolhoze. Ne vrijedi ona poslovica da „što ga nije ubilo čini ga jačim“, ono što Osijek nije ubilo do sada ima velike izglede da ga ubije u skoroj budućnosti.

U kolumnama i pisanjima uvaženog Profesora Nedeljka Bosanca vrišti pozivanje na razum osječke inteligencije, vrišti za rekonstitucijom i rekonstrukcijom društva i države kako na makro regionalnom tako i na mikro lokalnom planu. Kakav je odgovor ljudi kojima je poziv uvaženog Profesora upućen, upravo onakav kako sam naveo na početku pisanja ove kolumne. Intelektualce postavljaju na čelo borbe sa ambrozijom ili nešto značajnije u prve redove suzbijanja pošasti komaraca. Da, inteligencija na prvu crtu komunalnih problema a politički mediokriteti na strateška pitanja. Tako to u ostalom izgleda u cijeloj državi koja se brutalno osakaćuje, ne krivom politikom, nego smišljenom pljačkom pokrivenom institucijama koje su jednako tako osakaćene.

Možemo li ovakvim pisanjem nešto promijeniti, naravno da ne. Jedino što je značajno u pisanju i svjedočenju nas nekolicine je ostavština za neka buduća vremena kako bi se lakše analizirala iskrivljena politika jednog vremena. Važno je naglašavati tko, radi čega i na koji način se uništava stoljetna želja za samostalnošću i suverenošću naroda na ovim područjima, Hrvatskog naroda.

Na koncu dolazi vrijeme karnevala i pokladnih povorki. Dolazi vrijeme kada tjeramo mračne sile i dozivamo novi život za ljude i prirodu. Poučeni kreativnošću lokalne vlasti bojim se da ćemo umjesto lijepih običaja dobiti zvona i rogove dok će se za ograđeni prostor pobrinuti nacionalni stožer.

Ne bi u ovom ludilu bio problem u onima koji gledaju pozitivno na događanja u i oko grada, problem je što je ta glasna manjina svojom agresijom i politikom straha paralizirala zdravu većinu. Poznata je iz povijesti takva poslušnost koja dovodi do tragedije što govori da na vidiku nema heroja čija bi žrtva pokrenula promjenu. Ako ga i prepoznate ne spominjite ga javno jer nije samo bara puna krokodila nego i šira okolica. Sretno nam.

Tko je izvor inspiracija za odluke koje Vlada donosi, onako usput, a tiču se podizanja natalitetne i povratničke politike Hrvatske? Tko osmišljava programe koji bi trebali biti začetak reforme održivosti nacionalnog bića dostatnog za opstojnost ukupne Nacije?

Piše: Branko Bogdanović

Premijer spominje „provedene analize“ koje su dovele do ove mjere a koja se u konačnici odnosi na nekoliko tisuća „budućih“ povratnika. Zašto je mjera stupidna, neprovediva, smiješna i podcjenjivačka kako to navodi Prof. Šterc? Prije svega, ponovno ću parafrazirati spomenutog Profesora, nisu i neće biti uklonjeni uzroci koji dovode do masovnog i nezaustavljivog iseljavanja. Uzroci hrvatske demografske tragedije leže u dubokom moralnom propadanju postulata na kojima opstaju stare europske demokracije. Pravednost, povjerenje u institucije, nacionalna osviještenost i socijalna osjetljivost samo su od neke od trajno izgubljenih vrijednosti nestankom kojih se pojačava iseljavanje kako mladih tako i starijih socijalno izmrcvarenih ljudi. Karikaturalno djeluje „intelektualac“ koji pokušava uvjeriti „puk“ da je njegova mudra vlada odlučila provesti reformu kroz mjeru toliko kompliciranu da niti oni koji su je pisali ne znaju kakav će rezultat polučiti. Kakav vodoinstalater, kakve trice i kučine, riječ je o takvoj prevari da je i onaj hrvatski prosjek doživio ponudu Premijera kao mučninu u želucu. Razmatrajući „ponudu“ mnogi su iseljeni građani kroz komentare na društvenim mrežama izrazili apsolutnu rezigniranost pomiješanu sa gnušanjem. Ovim tekstom dajem im podršku u odluci da ignoriraju ovu i buduće stupidne ponude lažljive vlade.

U ovo blagdansko raspoloženje bilo bi neumjesno pisati o lošim, ponekad tragični ili pak smiješnim odlukama vlasti u Osijeku, no moram izraziti razočaranje potrebom izabranih lokalnih političara da svakom loncu budu poklopac. Svaka lampa u boji okićeno drvo mora biti „zapišano“ kako bi se dodatno naglasila uloga ili žrtva koju ulažu „niškorisni samopromotori“. Zar smo uistinu ovako nisko pali? Treba li svaka iole zanimljiva „atrakcija“ dobiti blagoslov „dvojca sa kormilarom“? Evo priznajem da ste zaslužni za svaki metar lampica, priznajem da je svjetleći kotač, koji jedva nadvisuje zgradu mirovinskog, genijalna ideja. Ono što vas molim u novoj godini je da zatomite vlastita veličanja i okrenete se stvarnim problemima grada i županije kako bi manje mladih odlazilo i ostavljalo uplakane roditelje u neizvjesnosti sredine iz koje bježe. Razumijete li tragediju vremena u kojem živimo ili doživljavate grad kao prosperitetnu održivu i zadovoljnu zajednicu HDZ-ovaca i njihovih koalicijskih partnera? Gospodo, u Osijeku živi zajednica koja je daleko od idealnog svijeta koji vi vidite, živi zajednica na rubu siromaštva koja na nesreću nema mogućnosti čitati ove i ovakve analize.

Neizmjerno sam tužan i razočaran negativnom energijom koju ulažete u diskreditaciju svih koji se usude drugačije misliti. Razočaran sam jer me podsjećate na ponašanje apsolutističke vlasti komunističke partije gdje je iznimno trebalo voditi računa o izgovorenom. Vrijeme će pokazati koliko ste se daleko odmaknuli od demokracije i brige za jednakim mogućnostima svih građana neovisno o različitostima. Urazumite se!

Na koncu godine želim nam svima period mira, duhovne obnove, snage da guramo dalje. Želi nam uspjeha u budućim poslovima i životnim odlukama ma kako teške bile jer svakome je njegov križ taman toliki koliko može nositi (podijeti). Radostan i sretan Božić i Nova godina čitateljima i pratiteljima portala „Hrvatski Glasnik“ od uredništva i vašeg kolumniste.