Kad ideologija zamijeni razum, a želja za medijskom vidljivošću pregazi svaku mjeru, nastaju perverzne konstrukcije poput onih Dalije Orešković. U njenoj retorici tragedija iz Tenja postaje tek sredstvo za patologiziranje društva i opsesivno ocrtavanje branitelja i molitelja kao negativaca, kroz nemoguće i bolesne komparacije, piše Dubravko Gvozdanović.
Koliko moraš biti ideološki zadojen, bezobrazan i moralno iskrivljen da slučaj brutalnog ubojstva žene u Tenju pretvoriš u ideološki obračun s braniteljima i ljudima koji mole na trgovima?
Pitanje je retoričko, a odgovor je Dalija Orešković.
Nažalost, konkretan slučaj ubojstva, naprosto je ogoljena posljedica duže kriminalne geneze i patologije jednog para s podebljim dosjeima, zloupotrebom narkotika i nasilja. On nam također ukazuje na dublje probleme društva, a kojih se Dalija Orešković svjesno ili iz neznanja uopće niti ne dotiče.
Sasvim je jasno kako ubojstvo u Tenju nema nikakve veze s braniteljima, još manje s moliteljima ili bolje rečeno Dalijinim žargonom „zabraniteljima i klečavcima”. U stvari tek nema nikakvih dodirnih točaka s ljudima koji svojim uvjerenjem, sviđalo se ono kome ili ne, mirno prosvjeduju ili mole na javnom prostoru. No kako lijepo možemo vidjeti u glavi naše Dalije sve se to isprepliće u jednu nakaznu konstrukciju u kojoj su za(branitelji) i klečavci krivi za smrt žene iz Tenja. Po njoj je ujedno kriva i vlast koja je propustila na vrijeme „skresati krila“ ovim dvjema, za društvo, nepoćudnim i vjerojatno opet po njoj nakaradnim skupinama!
Citiram što naša Dalija u svom istupu tvrdi: “Za(branitelji) su protiv žena, protiv ravnopravnosti, protiv slobode, protiv kulture i umjetnosti. Protiv nas i naše države. (…) Vlast koja dopušta uzurpaciju javnih površina kako bi se promovirala niža vrijednost žene u odnosu na duhovni autoritet muškarca u obitelji, suodgovorna je za smrt supruge čiji su raskomadani dijelovi tijela pronađeni u kanalizaciji.”
Kad malo bolje analiziramo možemo slobodno ustvrditi kako to nije samo politička zloupotreba tragedije već se prije svega radi o perverziji zdravog razuma.
Stoga, oprostite mi gospođo Orešković, ali ovo više nije retorika, ovo je patologija. Kad netko izjednačava osobe iz narkomanskog krim. miljea i u tim okolnostima počinjeno brutalno ubojstvo sa skupinom ljudi koji u tišini mole, to nije društvena analiza, to je ideološka halucinacija.
Nije prvi put da Dalija poseže za jeftinom histerijom i izvrtanjem pojmova. Također joj nije niti prvi put da branitelje, preciznije ljude koji su krv prolijevali kako bi ONA DANAS IMALA SLOBODU govoriti što hoće, pogrdno nazivala “zabraniteljima”.
Iako je u stvari njena ideološka strana ponajprije i ponajviše strana koja poseže za zabranama odnosno ona iskonska i originalna “zabranuša”!
Dalija ne kritizira vlast jer joj je do pravde. Ona ne spominje žrtvu jer joj je stalo do žena. Ona koristi smrt jedne žene iz Tenja da bi pljunula po moliteljima i braniteljima. I to je srž njenog licemjerja.
I da, ovaj slučaj svakako predstavlja jedan od najbrutalnijih primjera kako se osobna medijska glad može hraniti tuđom tragedijom.
Dokle sežu granice ovakvog bezobrazluka? Koliko nisko netko može pasti da tragediju raskomadane žene gura u retoričku klopku protiv svojih ideoloških neprijatelja?
Za Daliju granice, očito, ne postoje. Kod nje one su odavno probijene. Ako danas može povezivati narkomanske obiteljske patologije s moliteljima i braniteljima, sutra će vjerojatno primjerice za običnu prometnu nesreću na Slavonskoj cesti u Zagrebu sa smrtno stradalom ženskom osobom optužiti tamburaški orkestar jer je u obližnjem restoranu svirao pjesmu o ženama (sic)!
I eto ja na kraju, imam jedno pitanje?
Tko je tu zapravo protiv žena?
Oni koji mole na trgu ili ona koja bezočno trguje ženskom smrću za vlastitu medijsku minutažu?
No, ne zavaravajmo se, budimo iskreni i priznajmo kako Dalijin istup iako retorički efektan, predstavlja školski primjer komunikacijske strategije koja spaja hiperbolu, lažnu analogiju i moralnu paniku. Time se postiže kratkoročna medijska vidljivost, ali dugoročno erodira vjerodostojnost govornika i banalizira stvarne društvene probleme poput obiteljskog nasilja.
A upravo je njoj i njenim mentorima to očito i cilj!
Ipak nije sve tako crno!
Možda je ovaj njen nastup upravo dar s neba jer se kristalno jasno prokazala kao osoba koja ideološki halucinira i gazi preko mrtvih, a sve kako bi povećala vlastitu vidljivost