Davorin Karačić

Vjerojatno nema osobe koja nije čula za poznati izraz, koji označava potpunu dominaciju nekoga nad nekim drugim, „jao pobijeđenima“.

I dok manje više svi znaju što taj izraz znači, malo tko zna kakve su okolnosti prethodile i kakvu zapravo, još dominantniju snagu ima taj izraz, kojim se ne označava samo pobjeda nad nekim protivnikom nego i dominacija do poniženja.
Još tamo dok je stari Rim bio u povojima, dok se još nije znalo niti moglo znati da će mala zajednica s godinama postati najmoćnija sila ikad, Rim je preživljavao u stalnim sukobima sa svojim susjedima kao i raznoraznim plemenima koji su u to vrijeme vladali zapadom.

Rat s Cisalpinskim Galima, u 4 st. prije nove ere, dao je povijesti zanimljivu zgodu s guskama koje su spasile Rim, iako ga i nisu spasile, nego su samo omogućile da tijek povijesti ne ode u slijepi put, u kojemu najčešće završavaju mlade zajednice u svojoj borbi za opstanak i razvitak.

Taj rat se nije završio guščjom pobjedom nego ovećim količinama zlata, koje su Rimljani pristali platiti Galima u zamjenu za mir i njihov odlazak.

I tu započinje povijest.
Rimljani u naime, u jednom trenutku ustanovili kako utezi koje su Gali donijeli da bi putem njih izmjerili količinu zlata koje su Rimljani morali dati kad danak, nisu baš dobro baždareni nego da su takvi da su teži pa su u skladu s time, Rimljani morali staviti znatno više zlata na drugu stranu vage, da bi računica formalno odgovarala dogovoru.
Rimljanima to nije bilo pravo pa su se pobunili protestirajući protiv takvih netočnih utega, koji su im faktički povećavali obavezu.

I tada stupa na snagu Brennum, koji nije bio ni najveći, ni najhrabriji niti najkarizmatičniji od svih galskih vođa koji će prodefilirati kroz povijest, ali kojemu je jedna gesta pretvorena u izreku, osigurala vječno mjesto u povijesti.

Brennum je, videći Rimljane kako se naivno pozivaju na neka prava, bez imalo srama izvadio svoj teškim mač i bacio ga na vagu, na mjesto gdje su bili netočni galski utezi. Sad je naravno, uz netočne galske utege, valjalo namiriti i težinu njegovog teškog mača, prevedeno Rimljani su morali dati još više zlata.

Bacivši na vagu svoj teški mač, po predaji, Brennum je tek kratko rekao ono što prevodimo kao,- Jao pobijeđenima, davši time do znanja Rimljanima da je njihova sudbina u njegovim rukama, da on određuje pravila te da imaju biti sretni što ih uopće pušta na životu.

Izraz Vae victis odnosno Jao pobijeđenima nije dakle samo izraz kojim se obilježava nadmoć jedne strane nad drugom nego izraz koji obilježava potpunu dominaciju, davanje do znanja da pobijeđeni nema nikakva prava te ultimativno poniženje koje uslijed kakvog poraza jedna strana trpi, pri čemu jedna strana s drugom, pobijeđenom, sklapa formalni dogovor koji se provodi uz primjenu načela pravednosti ali koji u svojoj srži ne znači nikakvu pravednost nego poniženje i stvaranje svijesti da je bolje biti pokoren i šutjeti nego zahtijevati pravedna pravila igre.
Onaj koji nastupa pod geslom Jao pobijeđenima zapravo želi toliko poniziti onoga drugoga da ga pri tome tjera da očito nepravedan postupak i dvostruke kriterije unatoč dogovoru, ne smije čak niti vidjeti kao prisilu ili nepravdu, zahtijevajući od pobijeđenoga, nad kojim se provodi teror, da postupak pobjednika gleda kao na pravedan postupak unutar pravila igre.
Prateći situaciju nakon američkih izbora ne može se ne dobiti dojam da se u svijetu događa upravo najočitiji primjer zloglasnog izraza, kojim društvena skupina, koja uopće ne sudjeluje na izborima i koja bi trebala biti barem slovom, nepristrana a to su medijske i društvene strukture, snagom medijske sile i monopola na tumačenje društvene zbilje pokušava izbaciti čak i američkog predsjednika iz pokušaja da pred sudom ostvari svoja prava.
U motive takvih pravnih poteza i nastupa pred sudom, koje podnosi određeni pojedinac a u ovom slučaju američki Predsjednik možemo ulaziti te ih procjenjivati ali u samo pravo, ne.
Pravo je pojedinca tužiti i tražiti zaštitu zakona. Zakon mu naime to dopušta. Da mu zakon to ne dopušta, onda to ne bi mogao ni raditi.
I kao što nitko ne bi smio uopće postavljati pitanje nečijeg prava na tužbu radi isplate, utvrđenja vlasništva ili slično, nitko ne bi smio niti vrijednosno ocjenjivati a pogotovo uskraćivati pravo na korištenje sredstava koje mu zakon dopušta.
Američki predsjednik Trump je odlučio iskoristiti svoje zakonsko pravo i osporavati način provođenja izbora, rezultat kojih je povijesni broj glasova za čovjeka koji je toliko bezličan da mora bacati petarde da, ako uđe u gostionicu, bude uopće primijećen od strane konobara a za kojega još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrditi da zna za koju se funkciju uopće natjecao i čija rodbina mora uvijek imati natpis s imenom i prezimenom na prsima, budući da isti počesto ne zna tko mu je žena a tko sestra.
Šalu na stranu, indicija i dokaza koji u upućivali na, u najmanju ruku, sumnjiv izborni proces je bilo višestruko više nego pri hrvatskim izborima, a to je vrijeme kada sa svih strana kreće paljba o izbornim prijevarama, APISU, mrtvim glasačima kao i onima koji glasuju dva puta.
Najglasniji pak u toj djelatnosti zazivanja kontrole nad izbornim procesom i provjerom rezultata su, pogađate, upravo oni koji u slučaju američkih izbora odbijaju bilo kakvu pomisao na izbornu prijevaru.
Isti novinari ili društveni radnici, koji se šuljaju oko određenih mjesta na granici Hrvatske i BiH tražeći dvostruke ili mrtve glasače ili koji iz dana u dan upozoravaju na čudne crne vreće koje nestaju s birališta sad pak ne dopuštaju niti raspravu na temu mogućih nepravilnosti američkih izbora a one koji sumnjaju na prijevaru nazivaju antivakserima te onima koji tvrde da je zemlja ravna. Fašist i rasist je već ustaljen i uobičajen pojam kojima se koristi ekipa koja smatra da su svi bijelci po rođenju rasisti te da je odlazak u crkvu klerofašizam, u odnosu na svoje oponente, pa te uobičajene izraze kojim opisana ekipa časti one druge nije potrebno niti spominjati.
Mediji idu dalje pa osobito u zemlji slobode, ravnopravnosti i slobode govora, cenzuriraju još uvijek aktualnog Predsjednika, napuštaju njegove press konferencije te ga izravno optužuju da korištenjem svog prava na tužbu, radi državni udar i odbija priznati rezultate izbora.
Tvrdnje Predsjednika najjače zemlje na svijetu o neregularnosti izbora bi po prirodi stvari predstavljale pravu poslasticu na novinare, kojima bi itekako trebalo biti stalo duboko ući u stvar.
Međutim kad oni, kojima je posao stalno rovati, tražiti i kopati, to odbijaju pa time umanjuju mogućnost svoje djelatnosti, onda se sve ovo što vidimo, itekako čini kao novovjeki Vae victis u odnosu na one koji ne služe onima kojima ovi, što bi trebali izvještavati a to ne rade, itekako služe.
I dok Bidenovi pristaše redovito spaljuju kuće ili poslovne objekte, pljačkaju dućane i javno na cesti premlaćuju svoje političke protivnike, sve uz usklike o ljubavi i toleranciji, ti isti mediji do besvijesti papagajski ponavljaju priče o bijelim ekstremistima, nasilnicima, naoružanim paravojskama, od kojih prijeti opasnost a koji su baš poput jetija, opasna i jaka zvjerka koju još nitko nije vidio.
Baš kao Ubbin ili Kagebov isljednik koji vas žestoko batina a vi morate govoriti da vas ništa boli, tako i medijski sustav više nije zadovoljan tek time da izokrene stvarnost.
Njegovi nositelji, baš kao Brennum nekoć, davno imaju potrebu poniziti protivnika te ga istodobno natjerati da sam u svoje poniženje gleda kao na protivnikovu pravednost i milost, ubijajući time čovjeka u čovjeku.
Iako je internet kao i alternativni mediji, pun indicija i dokaza o izbornoj prijevari kao i o aktima najogavnijeg nasilja koje neumorno prakticiraju oni koji se zalažu za „ljubav i jednookost“, glavni mediji, unatoč saznanju da većina ljudi itekako imaju prilike vidjeti pravu sliku, i dalje nastavljaju po svome baš kao da žele reći; Jao pobijeđenima!
Jao svima onima koji se usude promatrati svijet svojim očima umjesto da bezrezervno prihvate ono što im masovni mediji serviraju.
Argumentom sile, snagom medijskog udaranja u mozak i poznavanja konformističke ljudske duše, oni se više ni ne kriju. Ne glume niti se pretvaraju nego vas otvoreno šamaraju zahtijevajući istodobno od vas kao i onih koji sve to promatraju da tvrdite da vas maze i miluju.
S jednom razlikom. Nekoć su Brennumi bili žestoke momčine, srčani i borbeni dok ovi dana, s kamatama naplaćuju traume iz mladosti, osvećujući se i mladosti i svijetu i okruženju koja pamte po čvegerima, rogovima i odbijanju iz društva.

Davorin Karačić za Hrvatski glasnik

©Copyright Hrvatski glasnik.