“Nismo li već odavno trebali razgovarati o tome zašto ima toliko filmova o holokaustu. Jedni pripadaju kategoriji – da se ne zaboravi! – no mnogi drugi postoje samo zato što su njihovi tvorci shvatili da se holokaust dobro prodaje. Oni koji pripadaju ovoj drugoj kategoriji trivijaliziraju i senzacionalistički naglašavaju svoju temu, gudeći po žicama melodiju koja je negdje između sablasnog i prezašećerenog.”
Tako započinje svoju recenziju filma Petera (Predraga) Antonijevića “Dara iz Jasenovca” Jay Weissberg, jedan od glavnih kritičara opet najutjecajnijeg magazina Variety (prije nekoliko godina ozbiljno ga je ugrozio The Hollywood Reporter, ali je u međuvremenu propustio svoju šansu). Sudeći po njoj, srpska kinematografija baš nije izabrala najboljeg kandidata za Oscara, jer je ocjena filma porazna, prenosi Jutarnji.
“Počnimo s činjenicama”, nastavlja Weissberg (inače direktor uglednog festivala nijemog filma u talijanskom Pordenoneu), “hrvatska fašistička vlada za 2. svjetskog rata, ustaše, bili su ubilački siledžije podržani od moćnih članova katoličke crkve. Ozloglašeni po svom neumjerenom sadizmu, ustaše su uzele za metu Srbe, Židove i Rome, ugledajući se na svoje nacističke saveznike, propagirajući politiku ‘mi protiv njih’ čije je sjeme opet proklijalo u punoj snazi nakon raspada Jugoslavije devedesetih. Jednako neosporno, jasenovački kompleks bio je ozloglašen među logorima smrti po krvoločnosti njegovih zapovjednika i njihovih podanika. Oko 80 tisuća logoraša, uglavnom Srba, tamo je ubijeno između 1941. i 1945., i premda je samo ime tog logora u srpskoj psihi ostavilo trajni trag, o njemu nikad nije snimljen igrani film.”
Dvostruki problem
Nakon ovih Weissbergovih rečenica tim je očitije kakvu je katastrofalnu grešku napravila naša komisija za odabir kandidata za Oscara, kad nije htjela odabrati za našeg predstavnika “Dnevnik Diane Budisavljević” Dane Budisavljević. U njemu Jasenovac nema tako važnu ulogu, ali bar se spominje, a tema mu je izrazito antifašistička.
“Tvorci ‘Dare iz Jasenovca’ naglašavaju da je scenarij napisan po iskazima svjedoka, koristeći taj otrcani slogan da izbjegnu bilo kakve kritike: to se dogodilo i nama se nema što prigovoriti. Problemi su međutim dvostruki: njegov neskriveni antihrvatski i antikatolički naboj suviše je očito dizajniran kao oružje u sadašnjim sukobima Srba i njihovih susjeda, a uživanje u vizualizaciji sadizma, kontrastirano s djetinjom nevinosti, gura u stranu bilo kakvo razmišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida i nadomješta ga jeftinom sentimentalnošću.”, piše Weisberg, i nastavlja:
“Film se otvara s obiteljima koje marširaju prema stočnim vagonima, a 10-godišnja Dara (Biljana Čakić) pita svog starijeg brata Jovu (Marko Pipić) zašto i njihovi hrvatski susjedi nisu s njima, kad izgledaju poput njih. Na željezničkoj stanici ukrašenoj svastikama otac Miroslav Filipović-Majstorović (Vuk Kostić) izdvaja starije i nemoćne, i kad vlak krene užasnuta Dara gleda kako svećenik ustrijeli svakoga od njih. Uskoro po dolasku u Jasenovac, komandant Maks Luburić (Marko Janketić) organizira zabavu za njemačkog oficira: logorašima koji su se našli na udaru ustaškog službenika Ante Vrbana (Igor Đorđević) prerezani su grkljani. Istodobno, Maksovu polusestru Nadu (Alisa Radaković) i njezinog ljubavnika Dinka Šakića (Durvidić) tako je uzbudilo sve to klanje da se u obližnjem automobilu upuštaju u nesputani seks, a njihov klimaks podudara se sa Antinim aktivnostima. Suptilnost očito nije Antonijevićeva jača strana.”
Nesuvisla drama
“Da nema suvremenog konteksta tog filma, bila bi to samo još jedna nesuvisla drama o holokaustu, koja koristi nasilje kao što se to radi u žanru o serijskim ubojicama. No kontekst je nemoguće ne uzeti u obzir, a u ovom slučaju to je kako srpski nacionalisti koriste Jasenovac kao bojni poklič i pretvara film u propagandu. Znanstvenik Jovan Byford trijezno je analizirao kako se srpske patnje pokušavaju povezati s holokaustom i tako se nastoji legitimizirati njihova težnja za teritorijalnom ekspanzijom: to je točno karta na koju igra film. Već sama činjenica da je dom male Dare smješten u Mirkovce, poslužit će kao crvena krpa antihrvatskim brigadama, jer je to mjesto bilo prijeporna točka hrvatsko-srpskih sukoba. Da danas napravite film o holokaustu koji bi trebao potaknuti mržnju prema Nijemcima, bio bi odmah izopćen: ne shvatiti da se ovdje radi o istom problem, svjedoči o potpunom sljepilu.”
“Tehnički, ‘Dara’ je solidno napravljen proizvod, montiran tako da izmuze što više od snimaka logora dronovima i krupnih planova dječjih lica. Nestvarna scena u kojoj se friško ubijeni pridružuju u snježnoj oluji drugim mrtvacima u stočnom vagonu vjerojatno bi trebala poslužiti kao pacifistička poruka u duhu magičnog realizma, no naprosto se doima ljigavo.”
Ovako žestoka negativna recenzija vjerojatno će imati odjeka, pa će redatelj Antonijević i njegov američki producent Michael Berenbaum, čija kompanija 101 Studios distribuira film u Americi, morati potražiti saveznike u drugim medijima, no prvu rundu su već izgubili.