Moj sokole, kako stvari stoje, svjedočimo političkom spektaklu stoljeća – nakon 35 godina lutanja, ignoriranja i bježanja iz sabornice, naši SDP-ovci otkrili su da postoji nešto što se zove domoljublje. I sad, evo ih, grme, mašu zastavama, zaklinju se u Hrvatsku, kao da su oduvijek bili prvi na barikadama. Čovjeku dođe da upali svijeću – ne za Domovinu, nego za njihov kasni „prosvjetiteljski trenutak“.
Jer ne govorimo o bilo kome. Govorimo o onima koji su, kada se odlučivalo o sudbini hrvatske države, uredno transferirali partijske knjižice iz SKH u SKH SDP, kao da mijenjaju klub u trećoj nogometnoj ligi. Govorimo o onima koji su pobjegli iz sabornice kad se glasovalo o neovisnosti, onima čija je viđena članica Gordana Grbić mrtvo-hladno tvrdila da je „Hej Slaveni“ njihova himna, a ne „Lijepa naša“. A sada – eto, 2025. godine – ti isti ljudi odlučuju biti domoljubi.
Kako piše dr. Ivica Granić:
„Moj sokole, Hajdaš i SDP-ovci nakon 35. godina odlučili postati domoljubi. Nakon što su se transferirali iz ‘SKH’ u ‘SKH SDP’, nakon što su izišli iz sabornice kada se glasovalo o neovisnosti Republike Hrvatske, nakon što je njihova viđena članica Gordana Grbić za saborskom govornicom izjavila kako je ‘Hej Slaveni’ njihova himna a ne ‘Lijepa naša’, nakon….nakon… nakon…. sada 2025. odlučiše postati domoljubi.
Neka, neka, dobro je… bolje ikad, nego nikad.
Samo, kako to često biva, ne bi valjalo da ih sad ponese žestoka inercija, pa da recimo SFSN bude transferiran u ZDS, teško bi to prokuhao dio njihovog članstva. Zato, Siniša, povuci malo ručnu, sve se u životu, pogotovo u policiji, događa u određenim procesima, intervalima. Ne valja žuriti, vrag odnija prišu.“
I tu je ključna stvar – vrag stvarno odnija prišu. Jer narod nije ni slijep, ni glup. Dobro se pamti tko je gdje bio ’91., tko je pjevao koje himne, tko je držao svijeće za Vukovar, a tko je šutke gledao prema Beogradu. Danas se, moj sokole, domoljublje ne može kupiti ni deklaracijom ni patetičnim govorom. Ono se živi, i to svaki dan.
Bolje ikada nego nikada – to stoji. Ali kad SDP-ovci danas poziraju kao domoljubi, nek’ se sjete da u ovoj zemlji ljudi još uvijek imaju pamćenje. Jer Hrvatska nije kulisa za partijske predstave. U Hrvatskoj je uvijek bilo lako glumiti domoljuba, ali nikada teže biti jedan. A tu, moj sokole, padaju svi oni koji misle da će ih povijest oprati samo zato što su se – prekasno – sjetili da vole domovinu.