Živimo u vremenu u kojem su dvostruki standardi postali norma, a mediji kreatori istine. Dok se jedni pretvaraju u simbole i mučenike, drugi bivaju prešućeni ili čak proglašeni krivcima za vlastitu smrt. Na tom apsurdu političke korektnosti nastala je moja odluka da progovorim – jer šutnja pred lažima više nije neutralnost, nego sudjelovanje u obmani, piše Dubravko Gvozdanović u svojoj novoj kolumni.
Policajci monstrumi, atentatori heroji – logika medijskog licemjerja!
Moj početak pisanja kolumni na svom FB profilu nije bio slučajan.
Štoviše, više je to rezultat razočaranosti ili bolje rečeno iziritiranosti izvrnutim sustavima vrijednosti koje nam se svakodnevno putem tzv. mainstream medija nameću kao jedine ispravne. A upravo su to vrijednosti koje nemaju ništa zajedničko s onim istinskim idealima kojima bi društvo trebalo stremiti.
Moja je želja bila oglasiti se, pustiti u javnost barem skromni krik protesta protiv dvostrukih standarda kojima smo sustavno izloženi.
Jedan od prvih trenutaka kada sam htio napisati svoj prvi osvrt bio je slučaj smrti Georgea Floyda. No tada je kod mene uvijek prevladao osjećaj besmislenosti, dojam da je svaka riječ unaprijed osuđena na gušenje u buci ideološke histerije. Jer što god čovjek rekao, već je unaprijed bio etiketiran.
Danas, nakon svega, jasno je zašto je baš taj slučaj bio prijelomna točka. Smrt višestruko osuđivanog kriminalca pretvorena je u globalni ritualni kult klečanja, dok se istodobno hladnokrvno ubojstvo konzervativca Charlieja Kirka danas relativizira i gotovo opravdava.
Na tom kontrastu razotkrila se sva lažljivost, sva dvoličnost i sva pogubnost sustava koji se ne temelji na istini i pravednosti, već na ideološkom inženjeringu i političkoj korektnosti. I upravo je na sličnim primjerima i nastala moja odluka da progovorim jer šutnja pred očitim dvostrukim standardima više nije samo osobni izbor, nego i sudjelovanje u kolektivnoj obmani.
Osim osobnog, postojao je i profesionalni poticaj. Kao bivši policajac, slučaj Floyda pratio sam i kroz prizmu službe. Znam koliko je policijski posao opasan i koliko često sekunda neizvjesnosti može odlučiti između života i smrti. Uostalom već sam pisao o okolnostima koje policijski poziv čine poslom djelića sekunde (4.Pogled iskosa s branika Domovine).
Tim više me zaprepastila činjenica da je smrt jednog kriminalca, osobe s debelim dosjeom i problematičnom prošlošću, privukla toliku globalnu pozornost i postala simbol, dok su istinske žrtve, nevini i pošteni ljudi, ostajali u sjeni ili potpuno zanemareni.
Danas se sasvim jasno uvjeravamo kako dvostruki standardi nikada nisu tako jasno isplivali na površinu kao u slučajevima Georgea Floyda i Charlieja Kirka.
U prvom, radi se o višestruko osuđivanom kriminalcu, s bogatom poviješću povezanom s drogom i nasiljem, čija je smrt, iako tragična u svom kontekstu, odjeknula poput pucnja startnog pištolja za lavinu medijskih prodika, žalopojki i globalnih prosvjeda odnosno nereda. U ime Floyda stvarao se kult žrtve, rušeni su spomenici, pljačkane trgovine, paljene crkve, a iz tog su pepela niknule milijunske donacije BLM pokretu. Pokretu koji se vrlo brzo pokazao kao privatni bankomat nekolicine samozvanih lidera, a ne stvarna borba za ljudska prava.
George Floyda kao višestruko osuđivanog kriminalca dana 25. svibnja 2020. policija nastoji privesti jer je pokušao platiti krivotvorenim novčanicama, a pri uhićenju je pružao otpor. Postupanje policajaca, koliko god ga netko smatrao grubim ili nesmotrenim, bilo je u okviru redovnog policijskog posla. Taktički sukladan standardnom policijskom postupanju u takvim situacijama.
Uloga policajca, što mediji sustavno i ciljano zanemaruju, podrazumijeva stalnu izloženost smrtonosnom riziku. Svako zaustavljanje vozila, svaka intervencija na ulici može završiti pucnjavom, napadom nožem ili napadom bilo kojim drugim smrtonosnim sredstvom.
Floyd je preminuo uslijed kombinacije policijskog zahvata i vlastite teške intoksikacije. To je tragična no ipak neželjena posljedica policijskog postupanja ali nikako ne namjerno ubojstvo.
Policajci su time zapravo postali žrtve okolnosti i histerične medijske presude, jer u očima javnosti nisu više bili branitelji reda, već monstrumi u crnim čizmama i tamnim odorama.
Na toj tragediji stvoren je globalni kult.
Svijet je gledao kako se širi prava epidemija usiljenog klečanja. Na sportskim priredbama, političkim događajima i javnim manifestacijama ljudi su bili gotovo prisiljeni spuštati glavu i koljeno, ne u čast univerzalnim vrijednostima pravde, već u ime jednog čovjeka i pokreta koji je vrlo brzo pokazao da mu je cilj isključivo novac i moć.
Simbol poniznosti tako je vrlo brzo pretvoren u ritual ideološke pokornosti.
Kod nas su čak i članovi stranke Možemo predvođeni profesionalnim aktivistom Tomislavom Tomaševićem, klečali u znak počasti Floydu, dok istodobno nikada nisu pokazali ni trunku poštovanja prema žrtvama Vukovara, tvrdeći kako se radi o već vremenom pregaženom događaju kojeg bi trebalo zaboraviti.
S druge strane, imamo slučaj Charlieja Kirka, političkog komentatora i konzervativnog aktivista.
Njegovo ubojstvo NIJE BILO NESRETNA POSLJEDICA, niti prekoračenje ovlasti tijekom službenog postupanja.
Radilo se o izravnom, namjernom i planiranom činu, ciljanom atentatu na osobu koja je javno zastupala konzervativne ideje.
I dok se u Floydovom slučaju prosvjedovalo tjednima, dok su se organizirale globalne kampanje i prikupljale milijunske donacije, ubojstvo Kirka lijevi mediji relativiziraju.
Umjesto suosjećanja s obitelji, slušamo i čitamo etikete poput „opasni desničar“, „radikal“ i „prijetnja demokraciji“. Njegovo ubojstvo nije proglašeno tragedijom, već gotovo političkom nužnošću. I u tome leži sama srž problema.
Slučaj Floyda, iako nenamjerno izazvan, proglašen je policijskom brutalnošću i namjernim ubojstvom te je iskorišten za političku agendu.
Slučaj Kirka, iako je nesporno riječ o namjernom i svjesnom činu ubojstva, stavljen je u okvir ideološke relativizacije gotovo kao opravdanje da je „dobio ono što je zaslužio“.
Ovdje se ne radi samo o dvostrukom standardu! Dapače, ovo je otvoreno legitimiziranje političkog nasilja. Kad društvo počne smatrati da je jedno ubojstvo „manje zločin“ jer se žrtva ne uklapa u poželjnu sliku, briše se granica između pravde i linča. To je opasan vrtuljak na kojem nisam siguran da se želimo vozati.
Od opravdanja atentata na „radikale“ do opravdanja svakog oblika političkog terora mali je korak do kaosa na ulicama.
I tu dolazimo do usporedbe s našim prostorom. I hrvatski policajci svakodnevno ulaze u neizvjesne situacije, od slučajeva obiteljskog nasilja, ilegalnih i naoružanih migranata do pronalazaka eksplozivnih sredstava, gdje sekunda nepažnje može značiti smrt. Njihove pogreške se povećalom analiziraju, dok se njihova žrtva prešućuje. Pogledajte samo koliko se danas policajaca nateže po disciplinskim sudovima za djela za koja bi iskusni pravnici samo odmahnuli rukom i otresli ih kao prašinu s kaputa.
A tek branitelji koji su podnijeli najtežu žrtvu za Domovinu, često se u medijima prikazuju kroz etikete i uvrede, dok se politički „podobne“ figure istodobno pretvara u mučenike.
Ako je Floyd postao simbol borbe za „pravdu“ iako se radilo o nenamjernom ishodu policijskog postupanja, a Kirkovo ubojstvo ,namjerno, hladnokrvno i smišljeno, postaje predmet relativizacije, onda govorimo o potpunom perverznom poimanju pojma pravde.
Pravda se ne bi trebala mjeriti po političkoj pripadnosti žrtve, nego po istini i poštivanju ljudskog života.
Za mene je posve jasno da potičemo društvo na isključivost. Dok god se svjesno šuti ili relativizira o namjernim političkim ubojstvima, a istodobno histerično napuhuje neželjene posljedice policijskog postupanja, društvo tone u opasnu ideološku šizofreniju.
A na tom terenu, nažalost nema pobjednika. Ili ima, no to su onda oni koji profitiraju na tuđoj krvi. Zapitajmo se jesmo li i mi među njima?
Jesmo li mi u Europi, pa i u Hrvatskoj, sposobni u ovom medijskom pripetavanju prepoznati opasnost ovog obrasca?
Ako se medijima dopusti da legitimiraju nasilje nad „nepodobnima“, onda je pitanje trenutka kada će i kod nas netko opravdati atentat, batine ili javni linč kao „borbu protiv ekstremizma“.
Tada više nećemo govoriti o demokraciji, već o teroru upakiranom u celofan političke korektnosti.
Jer tzv. politička korektnost danas je jedna od najvećih pogubnosti koje se nameću civilnom društvu kroz praksu institucija, škola, pa i samih sudova. I sve to isključivo iz straha od negativne medijske reakcije. Ona guši slobodu govora, iskrivljuje istinu i uvodi autocenzuru.
A društvo koje se boji vlastitog glasa postaje idealno tlo za manipulaciju i legitimiranje svakog oblika nasilja nad onima koji se usude misliti drukčije.