Sloboda govora političara i granice uvrede
Sloboda izražavanja jedno je od temeljnih ustavnih prava u Republici Hrvatskoj. Ona omogućuje otvorenu javnu raspravu, kritiku i propitivanje političkih i društvenih pojava. Međutim, pitanje granica slobode govora uvijek se iznova otvara kada političari i javne osobe posegnu za uvredljivom retorikom. Posebno je osjetljivo kada je ta retorika usmjerena prema velikom broju građana, primjerice, kada se stotine tisuća ljudi javno označe pogrdnim nazivima.
Ovaj rad analizira može li političar pravno i moralno „priuštiti“ javno vrijeđanje tako velikog broja građana, uzimajući u obzir odredbe Kaznenog zakona, praksu Europskog suda za ljudska prava te etičke standarde javnog djelovanja.
Pravna dimenzija: Kazneni zakon i zaštita političkog govora
Kazneni zakon Republike Hrvatske (KZ/11) u glavi Kaznena djela protiv časti i ugleda predviđa nekoliko relevantnih odredbi. Članak 147. definira klevetu kao iznošenje ili pronos neistinitih tvrdnji koje mogu naštetiti časti ili ugledu druge osobe. Članak 148. propisuje uvredu, tj. omalovažavanje druge osobe, a članak 149. regulira sramoćenje kroz širenje činjeničnih tvrdnji koje su uvredljive, iako mogu biti istinite.
Ključno je, međutim, da se ta kaznena djela progone po privatnoj tužbi oštećenika, što znači da bi svaki pojedinac morao dokazati da se upravo on osobno smatra povrijeđenim. U slučaju masovnih izjava poput one koja pogađa „500.000 ljudi“, sudovi redovito zaključuju da ne postoji dovoljno određena skupina ni konkretiziran oštećenik. Pravni je ishod u takvim situacijama u pravilu nepovoljan za tužitelje.
Europski sud za ljudska prava dodatno ističe kako je politički govor posebno zaštićen. U predmetima poput Lingens protiv Austrije (1986.) i Castells protiv Španjolske (1992.), ESLJP je naglasio da sloboda izražavanja obuhvaća i izjave koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju“. Sankcioniranje političara za uvredljive izjave moguće je samo ako one prelaze granicu govora mržnje ili izravnog poticanja na nasilje.
Prema tome, iako se stotine tisuća građana mogu osjećati povrijeđeno, pravni okvir pruža ograničene mogućnosti zaštite.
Etika i moral: Odgovornost političara prema građanima
Moralna i etička dimenzija nadilazi pitanje sudske sankcije. Činjenica da nešto nije pravno kažnjivo ne znači da je prihvatljivo.
Političar koji građane naziva životinjama ili drugim pogrdnim terminima pribjegava dehumanizaciji, procesu koji u javnom diskursu potkopava osnovnu vrijednost ljudskog dostojanstva. Takva retorika ne doprinosi dijalogu, nego produbljuje podjele i stvara klimu nepovjerenja.
Od javnih osoba, a osobito od izabranih predstavnika, očekuje se viši standard komunikacije. Njihova riječ ima veću težinu jer oblikuje javni prostor i postavlja granice prihvatljivog ponašanja. Ako političar pokaže da je vrijeđanje dopušteno, društvo će to prihvatiti kao normu. Dugoročno, to urušava političku kulturu i kvalitetu demokracije.
Moralna dosljednost nalaže razlikovanje kritike ideje od napada na dostojanstvo ljudi. Kritika može biti oštra, ali mora ostati usmjerena na argument, a ne na ponižavanje.
Sloboda govora vs. moralna odgovornost u politici
Pravno gledano, političar si može „priuštiti“ da uvrijedi pola milijuna ljudi jer će se njegov govor najvjerojatnije smatrati zaštićenim oblikom političkog izražavanja. No, moralno i etički, takvo ponašanje ne bi smio dopustiti. Demokracija ne počiva samo na zakonima, nego i na kulturi poštovanja i dijaloga.
Ako zakon ne povuče crtu, moraju je povući građani, kroz javni pritisak, zahtjev za odgovornim ponašanjem i, konačno, na izborima. Jer demokracija vrijedi onoliko koliko vrijede riječi onih koji je predstavljaju.
Fusnote
[1] Kazneni zakon Republike Hrvatske, NN 125/11, čl. 147.–149.
[2] Ibid., čl. 148. st. 3. – kaznena djela uvrede i klevete progone se po privatnoj tužbi.
[3] Presuda ESLJP-a u predmetu Lingens v. Austria (1986.), Castells v. Spain (1992.).