-Naši dečki iz Gorice bili su sjajni. Ne znaš tko je bio bolji od boljega. Svaki od njih bio je specifičan na svoj način, svaki je bio jedna ogromna pozitivna. Mladen je bio najstariji pa smo mu govorili da ostane doma i pazi na ženu i djecu, ali on nije htio niti čuti već je kao otac brinuo o svima nama- prisjeća se svojih suboraca iz Velike Gorice u našem dvosatnom razgovoru pripadnik HOS-a, vukovarski branitelj i pukovnik Hrvatske vojske u mirovini, Damir Radnić, gotovo tri desetljeća od jednog od najkrvavijih i najtužnijih dana suvremene hrvatske povijesti koji se neizbrisivo utisnuo u kolektivno pamćenje našeg naroda te će kao takav u vječnosti stajati kao simbol otpora i žrtve u Domovinskom ratu. Vukovarska priča priča je sastavljena od tisuća i tisuća malih, ali ujedno i nevjerojatno velikih priča običnih ljudi, dragovoljaca koji su iz traperica uskočili u uniforme i stali na branik domovine koja je krvarila i očajnički trebala pomoć svojih najboljih sinova.
A neizostavan dio te tužne i ponosne vukovarske priče koja nikada neće biti ispričana do kraja bila su i petorica dobrovoljaca koja su se iz Velike Gorice odazvala vapaju domovine i pristupila Hrvatskim obrambenim snagama (HOS)- postrojbi unutar koje su za Hrvatsku dali ono najvrjednije što su mogli dati. Od njih petorice koji su se iz Velike Gorice odlučiti priključiti obrani danas je živ samo jedan- upravo pukovnik Radnić koji se odazvao našem pozivu da otrgnemo zaboravu i barem djelomice rasvijetlimo važnu ulogu Velikogoričana ili onih koji su barem jedan dio svog života to bili, u obrani grada heroja.
(HOS u Vukovaru: s lijeva Damir Radnić, Željko Herceg- Đero i Tihomir Tomašić- Tihica)
Naš sugovornik Damir već 29 godina na poseban način proživljava mjesec studeni. Izbjegava službene termine i obljetnice, oni su za njega dovoljno teški i bez posjete Vukovaru. Općenito taj 11. mjesec, priča nam, najteži je za njih koji su bili tamo, to im je već 30 godina najteži mjesec u godini.
-Tada ti prorade sjećanja, sve slike ti dođu pred oči, vidiš pred sobom sve te prijatelje kojih više nema. Sve te pravde i nepravde. Manje-više mi suborci kada razgovaramo znamo svi koliko nam je 11. mjesec težak tako da taj mjesec provedem u šumi berući gljive ili idem u ribarenje. Sve ono što inače volim raditi tada radim pojačanim tempom da ne mislim o tome- kaže nam Damir koji je dom u Velikoj Gorici u koji se uselio poslije ženidbe 1981. godine nakon rata zamijenio kućom u Puli gdje i danas živi. Iako rođen u Kninu, s tri godine s roditeljima je preselio na Bukovac. I danas će za sebe reći da je Zagrepčanin, ali će s jednakom žestinom isticati da je pravi Velikogoričanin koji je u našem gradu proživio jedan od najljepših dijelova života i koji će biti njegov grad do posljednjeg daha.
Upravo uz Damira neraskidivo se veže ime možda i najpoznatijeg Velikogoričana koji je branio Vukovar, Tihomira Tomašića- Tihice. Kako je Damir u Gorici otvorio privatnu trgovinu Tihica je kod njega pronašao posao kao poslovođa pa su već od tih dana bili duboko povezani.
-Tihica je bio jedan super dečko, omiljen među mladima. Bio je, naime, izviđač i vodio je to društvo pa su ga klinci jako voljeli- reći će o Tihici naš sugovornik. Uz Tihicu, pozivu domovine odazvao se i Mladen Amstrong- Grof, rođen u Donjim Mamićima u Grudama odakle je doselio u Veliku Goricu. Poveznica sa preostalom dvojicom članove ove hrabre petorke bio je upravo Grof kod kojega su Željko Herceg- Đero iz Zagreba i Josip Abel iz Šestanovca boravili mjesecima prije odlaska u Vukovar. Upravo zbog toga, priča nam Damir, računaju ih kao Velikogoričane koji su svoje posljednje dane u civilu provodili u našem gradu. Sa svima njima Damir je kroz obuku, a ubrzo i ratišta dijelio dobro i zlo. Postali su braća koju više ništa pa čak niti smrt nije mogla rastaviti.
(HOS u Vukovaru, s lijeva Viktorin Jurić- Paša, Zvone Ćurković, Nikica Burić-Samoborac i Tihomir Tomašić- Tihica)
Kada se počeo buditi domovinski zanos i kada je sve tek mirisalo da bi moglo nečega biti Damir i Tihica obilazili su hrvatske lokale u kojima su se svirale tamburice i gdje su se, kako priča Damir, došaptavali jer se to još nije smjelo previše glasno govoriti. Ubrzo su uslijedile i prve kvartovske straže kojima su se njih dvojica odazvala, a kada su pale prve hrvatske žrtve, za Damira i Tihicu više nije bilo nikakve dvojbe.
-Dogodile su se Plitvice, a ubrzo i Borovo Selo. Onda smo rekli dosta više čekanja, idemo u rat. Dosta nas je tada bilo iz tog društva i Gorica je zaista posebno hrvatski disala. I onda smo Tihica i ja odlučili da idemo u Zagreb javiti se u policiju. No dočekao nas je odgovor da se moramo malo strpjeti i pričekati. Rekli su da mogu zabilježiti naša imena pa nas kontaktirati kada bude prilika, a hoće li to biti za 5, 15, 30 dana ili 2 mjeseca to nam ne mogu reći- prisjetio se Damir. Takav odgovor u tom trenutku srušio je cijeli njihov svijet.
HOS- što je to?
-Mi smo nosove oborili do zemlje, tužni do neba. To je primijetio i taj službenik pa nam je rekao ‘dečki odite u HOS, tu je u blizini’. A mi smo se pitali što je to. Tada se znalo za Paragu, ali za HOS ne pretjerano. Došli smo tada u Šenoinu, a na ulazu dva dečka u maskirnim uniformama i naoružani pa smo pomislili oho, vidi ovo, mora biti nešto ozbiljno. Ušli mi unutra, javili se. Kaže nam jedan ‘ok dečki, mi organiziramo novačenje, ali prije toga šaljemo naše dečke na obuku. Dobit ćete obavijest vrlo brzo da se javite na određenu adresu i onda idete u kamp za obuku’. I nakon par dana stigao je telefonski poziv da se javimo na autobusni kolodvor gdje će nas čekati ekipa. I bogami 50-ak ljudi se tamo okupilo. Svi smo šutjeli, nije baš bila atmosfera kao da idemo na izlet. Bilo je tu 4-5 Goričana, ali samo sam Tihicu i Krešu Plešu poznavao- kazao nam je Damir.
(HOS-ovci prije odlaska u Vukovar: Tihomir Tomašić- Tihica drugi s desna dolje, prvi s lijeva gore Damir Radnić sa suborcima)
Uslijedila je 15-dnevna žestoka obuka nedaleko lovačkog doma u šumi u Bosiljevu. Bio je to prvi kamp HOS-a u Hrvatskoj i drugi općenito jer je prvi održan u Sloveniji, a iz njega su stigli Mladen Amstrong Grof i Željko Herceg. Nakon nekog vremena prebačeni su na Žumberak, a upravo su tamo iskusili prvi bliski susret sa smrću. Specijalnoj policiji u Rakitju dojavljeno je da su se na područje Žumberka iz Slovenije ubacile četničke diverzantske snage koje će uskoro izvršiti napad. Nakon što je specijalna policija zauzela položaje preko puta vatrogasnog doma u kojemu su HOS-ovci spavali i čekao se samo znak za paljbu. Krvoproliće je izbjegnuto kada je jedan od specijalaca čuo stražara i jednog HOS-ovca koji je izašao na WC da pričaju na čistoj kajkavici. Ispostavilo se dakle, da je tada peta kolona pod kontrolom UDBE i KOS-a itekako bila aktivna.
Tihica i Damir nisu se dugo zadržali tamo, već nakon 3-4 dana došla je vijest da se javi prvih 25 dobrovoljaca jer se kreće na prvo ratište, na Kordun, u okolicu Duge Rese, u Mejaško selo. Bilo je to prvo ratište HOS-a u Domovinskom ratu. U toj grupi našli su se i Herceg, Abel i Amstrong. Upravo u Mejaškom selu u kolovozu 1991. godine započeo je njihov zajednički ratni put i tamo se stvorila jezgra ekipe koja je kasnije pošla u Vukovar. Nakon prvih borbenih iskustava, ali i prvih ranjavanja, priča nam Damir, krenule su i frke s vojarnama pa su među ostalim dečkima sva petorica pozvana na Borongaj. Ostali su tamo sve do ubojstva načelnika Ratnog stožera HOS-a, Ante Paradžika, a već sljedećeg dana nakon što su branitelji iz Vukovara došli potražiti pomoć u Zagrebu dečki se nisu dvoumili ni sekunde.
(Prije odlaska za Vukovar: drugi s desna Željko Herceg-Đero, treći Mladen Amstrong- Grof i četvrti Damir Radnić)
-Imali smo naoružanje, borbenog iskustva s Korduna. Okupilo se nas 40-ak. Dečki iz Vukovara rekli su nam da je situacija jako teška, gorio je i Osijek i Vukovar. Mi smo se međusobno dogovorili da idemo za Vukovar. Svi smo mislili isto. Nismo mi tada ovdje shvaćali da idemo u klaonicu. Naravno, Vukovar je bio ozbiljan, a mi smo već prošli ratišta no svejedno nismo bili svjesni te nas je cijelo vrijeme nosio patriotizam i polet- sjeća se Damir koji je u tom trenutku ostavio ženu i dvoje djece iza sebe u Velikoj Gorici.
Vukovarska epopeja
I tako je njih 39 dana 26. rujna krenulo za Vukovar. Nakon cjelodnevne vožnje zaustavili su se najprije u Vinkovcima, pa u Nuštru i na kraju u Bogdanovcima da uzmu malo zraka i pričekaju vodiče koji će ih odvesti do Vukovara. Ali umjesto vodiča „dobrodošlica“ su bile minobacačke granate zbog kojih su bili primorani skloniti se po kućama pa čekati jutro da uđu u Vukovar. I tako je i bilo, već u ranim jutarnjim satima HOS-ovci su bili u Vukovar. Dočekao ih je glavni zapovjednik Mile Dedaković koji ih je i postrojio.
-Dedaković i Borković imali su namjeru svaki puta kada dođe jedna skupina ljudi u pomoć, rasporediti te ljude. Skupina od 39 ljudi ne izgleda na prvu puno, ali to je jedna velika skupina koja je stigla u Vukovar gdje je svaki čovjek bio važan. A o nama su već počele priče kružiti kao da su HOS-ovci zajebani, spretni, sposobni i vanzemaljci. I ti nisi mogao protiv toga. Inače ti takva priča imponira ali kada dođeš u mjesto kao što je Vukovar onda ti to baš i ne godi. Oni su nas htjeli po 5-6 razmjestit po punktovima po gradu da malo dignu moral ljudima, no tada smo istupili pokojni Robi Šilić naš zapovjednik, Zvone Ćurković i ja kao najstariji i rekli da smo tek došli i da ne poznajemo grad i da je bez veze da ginemo uludo, a ako ginemo da ćemo radije ginuti zajedno. Tada nam je zapovijeđeno da svi idemo na Sajmište. Tamo nas je čekao Petar Kačić koji je bio sretan što mu je došlo toliko ljudi odjedanput, a Sajmište se kasnije pokazalo kao jedan od najkrvavijih dijelova Vukovara. Tamo smo bila sva petorica- priča Damir.
Dana 28. rujna prepričava nam Damir, već su žestoko ratovali i skužili što je Vukovar. Nije to bilo kao što su navikli na prijašnjim terenima gdje su bili s jedne strane Korane, a neprijatelj s druge. -Na Korani nas je dijelilo od 100 do 300 metara. A ovdje nas je dijelila ulica. Tu si debelo morao paziti na svaki metak, na bombu, a kamoli na snajper. Morao si paziti kako se krećeš, kako pretrčavaš. Gdje ulaziš i gdje se zadržavaš. Ginulo se tamo od prvog dana. Već drugog dana išli smo u jednu veliku oslobađajuću akciju gdje smo imali 3-4 ranjena. U toj akciji već je bio ranjen Abel, a sudjelovali smo mi svi Velikogoričani. Tog danas su po nama po noći ispucali 10 000 granata jer smo ih šokirali kako smo ušli u njihovo područje- govori nam Damir.
Krajem rujna preko srpske radioveze (koju su naši vezisti uredno slušali) čuli su da se spremaju veliki napadi na Bogdanovce, Marince, Cerić i do Sajmišta. Bogdanovci su bili već mjesec i pol dana svakodnevno tučeni te je po 600-700 granata padalo na malo selo sa 300 kuća. Zapovjedništvo se s razlogom bojalo da će kad krene prvi napad sve otići kvragu, a ako padnu Bogdanovci pada i Vukovar kroz nekoliko dana. Tada su po Vukovaru tražili pojačanja da osvježe obranu tamo. Nakon što su HOS-ovci na prvom sastanku odbili napustiti položaje u Vukovaru, ponovno iz razloga da se ne razdvajaju, kasnije su popustili pa je njih osam na čelu sa Robijem krenulo za to malo selo koje je bilo jedina vanjska veza Vukovara. Damir se Tihici nije usudio reći da ide, jer se ionako namjeravao vratiti. Niti u snu nije mogao pomisliti da ga više nikada neće vidjeti.
HOS u Vukovaru: s lijeva Nikica Burić- Samoborac i Josip Abel)
-Ja Tihici uopće nisam htio reći da idemo za Bogdanovce jer sam znao da će onda odmah reći da ide sa mnom i da nema šanse da me pusti samoga. Tek kasnije čuo sam kako je on ljudima pričao da je on krenuo sa mnom za Vukovar da meni sačuva živu glavu jer kao ja sam bio agresivan, brz, eksplozivan, a on je bio izviđač i ima iskustva pa će on to na polako. Vukovar ima 500 ulica i tisuće kuća i podruma, a Bogdanovci dvije ulice i stotinjak podruma. Trebaš proći minska polja i neprijateljske redove pa sam si mislio da barem jedan od nas ostane živ pa neka on ostane u Vukovaru- vrti sjećanja po glavi Damir koji je živu glavu nakon što je triput bio ranjen izvukao 10. studenog probojem iz Bogdanovaca prema Nuštru. I dan danas nije mu jasno kako su njih trojica koja su krenula u proboj neokrznuta prošla kroz veliko minsko polje ispred Nuštra, a na manjem minskom polju ispod Marinaca isto zaleglo je 11 hrvatskih branitelja među kojima i Žarko Manjkas- Crvenkapa čije je tijelo pronađeno tek ove godine u veljači.
Foto Damir Radnić
Postojao je dogovor- i načelni i prešutni, kao i dogovor sa samim sobom. Nikome od njih, uvjerava nas Damir, nije padalo napamet predavati se. -Znali smo da koga god od nas uhvate da po kratkom postupku slijedi egzekucija. Svako od nas imao je kod sebe bombu ili metak za sebe. Opcija predaje kod nas nije postojala. Ostala je samo opcija pokušaja proboja pa šta bude. Danas mnogi kažu trebalo je ostati. Vraga je trebalo ostati. Puno je teže bilo ići u proboj nego ostati zato što nemaš pojma što te čeka na svakom slijedećem koraku. Još ni dan danas ne znamo koliko je ljudi poginulo u proboju, ali je riječ o stotinama- kaže nam pukovnik Radnić.
Velikogoričke HOS-ovce koji su ostali unutar Vukovara čekale su različite sudbine.
-Amstrong je bio jedan od najstarijih pa je bio kao otac i brinuo o svima, a gdje je bio fajt uvijek je bio u fajtu. I s vremenom su svi počeli biti ranjavani, jedanput, dvaput, triput. Nema nikoga od mojih dečkiju koji nije barem triput ranjen. Amstrong je poginuo 28. listopada u borbama na Sajmištu i to tako da ga je pogodio geler minobacačke granate. Nosio je kacigu i zaštitni prsluk, ali geler je baš pronašao put i usmrtio ga. Abel, Tomašić i Herceg su se do sredine studenog borili, a onda su ranjavani završili u bolnici. Abel je imao sreće i njega nisu pokupili, ali Đeru i Tihicu odveli su na Ovčaru gdje su i ubijeni. Abel koji je preminuo 2017. godine bio je u konvoju koji je 19. studenog krenuo i tek 22. stigao u Hrvatsku jer su ih vozili po Srbiji pa puštali četnike da ih maltretiraju, ali su preživjeli. Nepravedno bi bilo kada ovdje ne bih spomenuo pjesnika Renea Matoušeka kojeg su četnici imali posebno na zubu kao i Sinišu Glavaševića i sve hrvatske radijske novinare. Tog rođenog Vukovarca koji je brojne godine proveo kod djeda i bake u Velikoj Gorici, na Veleprometu u famoznoj stolariji mučili su i izveli vani i nije se više nikada vratio- otkriva nam sudbine svojih suboraca Damir koji je hrvatsku vojnu odoru ponosno nosio sve do 2001. godine kada se umirovio. Do zadnjeg trena nadao se da će dečke ipak pomaziti sreća i da će se ponovno vidjeti.
-Svaka pojava bilo koga od njih bila je živo čudo. Od 58 ljudi HOS-a koji su došli braniti Vukovar 25 ljudi je nedostajalo. Znao sam ja za neposredne smrti ljudi, ali to je bilo oko 6-7 smrti, a sve ostalo bilo je nepoznato pa smo mjesecima išli na dočeke naših grupa koje su dolazile iz Srbije prvo u 12. mjesecu pa u ožujku pa u kolovozu. Pa smo slušali razne priče da su naši dečki u rudnicima u Srbiji i da rade po poljoprivrednim dobrima i zatvorenim logorima na istoku Srbije pa smo se stalno nadali da će se tih 19 negdje pojaviti. E onda se krajem 1992. godine počelo govoriti o masovnom stratištu jer se dotada nije znalo o Ovčari. Kasnije smo utvrdili da su Tihica i Đero svoje živote ostavili baš tamo- govori nam Damir.
Vukovar i Velika Gorica imaju posebno mjesto
Damir ove godine nije u Koloni sjećanja. Kao što smo i napisali, izbjegava službene datume i obljetnice, no otkriva nam da je u Vukovaru barem 5-6 puta godišnje, a nekada i desetak. Sada tamo sprema novi projekt, okupljalište njih preživjelih. Vukovar ima posebno mjesto u njegovom srcu, baš kao i Velika Gorica.
-Velika Gorica je mjesto u kojemu sam proveo dio života, to je moje mjesto od tada pa do kraja mog života. U Gorici imam jako puno prijatelja i strašno jako volim doći tu. Kada dođem tamo to je kao da sam došao u kuću na Bukovac ili u Pulu gdje živim 25 godina ili Vukovar gdje sam izgubio toliko prijatelja. Goricu obožavam kao i ljude koji tamo žive i koji su bili moji prijatelji prije rata i za vrijeme rata. Obično se moram sakriti kao i kada dolazim u Vukovar jer ako kažem više ljudi da dolazim unaprijed onda od poziva ne znaš gdje bi sve išao, a nemaš vremena. Onda se obično kada idem za Goricu javim jednom prijatelju i idem dalje, ali s obzirom da sve volim objaviti na Facebooku, pa kad drugi skuže da sam bio, onda sam nadrapao od poziva- sa smiješkom nam priča Damir, ali duboko u sebi žalostan što Tihica i Grof nemaju barem ulicu ili trg sa svojim imenom u Velikoj Gorici.
Umoran je, kaže, od neprestanog politikanstva i negativnih priča oko HOS-a i uspoređivanja s nekim drugim vremenima. Pod znakom HOS-a krenuli su u obranu domovine i pod tim znakom su ginuli- to je jedino što treba biti važno.
– Nikada nije bilo sporno da smo mi normalna hrvatska vojska bez obzira što je to išlo preko male političke stranke HSP. Od prvog dana smo bili regularni i na ratištu nije bilo važno jesi li MUP, ZNG, HOS ili nešto drugo. Svi smo bili hrvatski vojnici i borili se za Hrvatsku pod jednom zastavom i jednim zapovjedništvom. Nitko normalan neće ići po cesti i uzvikivati ‘za dom spremni’. Ja bih prvi takvoga ne u zatvor nego u ludnicu zatvorio. Ali pod oznakom HOS-a Za dom spremni ljudi su umirali u ratu i ona je jednako sveta kao bilo koji drugi hrvatski grb ZNG-a, MUP-a ili bilo čega i to nitko nema pravo uništavati. Hvala Bogu da to nije za svakodnevnu upotrebu, ali kada se obilježavaju neke stvari to mora biti sasvim regularno i legalno i to uopće ne smije biti tema bilo kakvih razgovora. Ja se tim pozdravima i dizanjem desne ruke u zrak nisam služio ni 1991. godine niti itko od nas dečkiju jer mi jednostavno nismo imali vremena da se time služimo. Ali smo s ponosom nosili oznaku HOS-a na rukavu i to ne dam nikome da mi uzme, ako smo regularno ginuli pod tom oznakom. Kada su našli Crvenkapu i kada su iskopali gotovo pa neoštećenu oznaku HOS-a bilo je prestrašno. Dva dana nisam došao sebi i tulio sam od tuge i emocija. I zato nikome ne dam da nam to uzme- završio je Damir svoju vukovarsku priču, barem za ovaj put.
Foto Damir Radnić