Piše: Dr,sc. Ivica Granić za Hrvatski glasnik
Što reći s odmakom nekoliko dana od nacionalne tragedije koja je pogodila USA. U protekla četiri dana otkako je od strane Tylera Robinsona u američkoj saveznoj državi Utah ubijen Charlie Kirk zasuti smo bujicom manje ili više predvidljivih reakcija. Kada je riječ o domaćem terenu komentari se kreću u rasponu od ogorčenih ljudi koji su ga slušali i voljeli do sadističkog iživljavanja i veselja mnogih domaćih WOKE simpatizera, koji ga, blago rečeno, nisu voljeli. Javio se čak i stanoviti broj ljevičara koji niti su čuli za njega, a niti su poznavali njegov opus, međutim svejedno su se objavama strvinarski iživljavali nad tragedijom. U Americi je ipak donekle prevladalo smirenije mišljenje, bez obzira na svjetonazor suglasni su kako se nikada više ne smije dopustiti da se ovakve tragedije događaju kod njih.
Za liječenje bilo koje bolesti najprije je potrebna kvalitetna dijagnoza. Zatim slijedi definiranje kao i propisivanje kvalitetne terapije. Slično je i u politici. Naime, kako bi neki novi Robinson u začetku mogao biti identificiran i izoliran, u konačnici i zaustavljen, najprije bi trebalo razumjeti odakle se uopće i kako pojavio ovaj prvi. Mnogi domaći autori iz Jutarnjeg, 24sata, N1 itd. požurili su ponuditi svoje verzije događaja, analizirali su događaj kao i psihološki profil napadača, međutim osim hrpe besmislenog škrabanja o ovom iznimno zahtjevnom događaju nisu ponudili zapravo ništa konkretno.
Scenariji kao jaje jajetu
Ponuđeni scenariji manje ili više isti su, navodi se kako se likvidacija dogodila u politički netolerantnoj atmosferi, ubojica je smiješna karikatura koja je odlučila na drugačije mišljenje reagirati tako što će ustrijeliti govornika, zatim su u igru ubacili i upitno mentalno zdravlje počinitelja te konsenzualno zaključili kako je to razlog ove nevjerojatne likvidacije. Uglavnom, s jedne strane napadač je nekakvo strašno mentalno upitno čudovište iz nekog horora, ili iz neke otrovne močvare, a s druge je riječ o toliko jednostavnom i toliko u svojoj ukupnoj jezivosti smiješnom liku, da je to nevjerojatno. Slijedom čega se zaključuje kako u budućnosti i ne bi trebali imati velikih problema po ovom pitanju, sve što trebamo učinit je da ministar Božinović identificira uljeza, ščepa ga za vrat i pritvori, čime će odvratiti i druge od sličnih nakana, te će tako naša noćna mora završiti. Dlanom o dlan, i stvar riješena.
Tako to izgleda u interpretaciji domaćih autora koje ovdje nećemo spomenuti, uz tek jednu napomenu kako u svojim strvinarskim iživljavanjima prednjači notorni Klauški, njegove objave po ovom pitanju prije bi mogle konkurirati u rubrikama vjerovali ili ne, ili zahvaljujući autoru u nekima koje se bave mentalnim zdravljem ljudi.
Noćna mora daleko je veća
Kamo sreće da su Klauški i ti autori u pravu. Nažalost, noćna mora daleko je veća, daleko dublja, i daleko kompleksnija. Potpisnik ovih redaka već dugo je na stajalištu kako su ovakve tragedija zapravo neizbježne, s napomenom kako bi moglo doći i do daljnjih eskalacija. Ova tragedija, kao i slične, nije niotkuda, ona nije pala s neba, nije se dogodila u zrakopraznom prostoru, nije u pitanju odstupanje ili zastranjenje od normi, od uobičajenog smjera ili svojstva, ona je zapravo programirana.
Pokojni Kirk ustrijeljen je jer opasna ljevičarska WOKE ideologija desetljećima preoblikuju društvene norme i institucije, a krajnji produkt upravo je stvaranje ovakvih opasnih likova, spremnih na doslovno sve i to nad svima za koje se detektira da su ideološki neprijatelji. Nije u pitanju preuveličavanju bilo čega, uostalom, prije stanovitog vremena jedna je američka zaklada provela istraživanje na više stotina američkih sveučilišta, rezultati su pokazali kako svaki drugi ili treći anketirani smatra da je prihvatljivo koristiti čak i ekstremno nasilje kao odgovor na nečiji nepoćudni govor.
Analiza ovakvih krajnje složenih, i još uvijek do kraja neotkrivenih priča jako je zahtjevan i kompliciran posao, problematika je zamršena te sadrži mnoštvo zagonetnih pitanja, a ključno pitanje svakako je ‘kako smo, zapravo, došli ovdje’. Također je jasno kako se čovječanstvo neizbježno mora suočiti s ljevičarskom krajnje toksičnom i jako uznapredovalom WOKE paradigmom, kako bi trend mogao biti zaustavljen, i okrenut u kontra smjeru.
Spirale zla
Najprije se spiralom zla, u zadnjih tridesetak – četrdeset godina naročito, na udaru našla tradicionalna obitelj. I to naročito ona s više djece. Rezultat je takav da danas ne postoji praktički niti jedna moderna, uređena i bogata država, od SAD do Europe, u kojoj stopa nataliteta nije u velikom padu, demografi poput Stjepana Šterca predviđaju kako ćemo u narednih nekoliko desetljećima doseći jedan porod po ženi, negdje ni toliko, što je znatno ispod stope zamjene od 2,1 poroda po ženi.
Nakon obitelji meta spirale zla postala seksualnost i spolnost, kao takva. Na domećem terenu kao jedan od pionira te ideologije istaknuo se stanoviti Aleksandar Štulhofer. I kod nas i u svijetu radi se nevjerojatan udar na spol, čovječanstvo se, razumije se, bez različitih spolova ne može reproducirati, stoga je udar na spol postao vrlo važna karika u toj spirali zločina. Na zapadu je trend nešto stariji, ali i na ovim prostorima u zadnjih godina silno smo izloženi pažljivo orkestriranoj kampanji protiv nazovimo utjelovljenja, odnosno protiv ideje da su biološke stvarnosti i različitosti važne, i da imaju neke duboke veze s onim što jesmo. Zadnja otvaranje Olimpijskih igara u Francuskoj bilo je kao djelo samoga Lucifera, a posebno neka natjecanja u kojim su se ravnopravno natjecali muškarci sa ženama. Što je s jedne strane izazivalo salve smijeha, ali s druge ipak duboku zabrinutost. Pojavio se i neki mrcina, Imane Khelif, lik koji je u međuvremenu zaključio kako je zapravo žena, prijavio se u šakačkim disciplinama te kao volove u kupusu prebio sve ostale pripadnice slabijeg spola.
Kultura smrti
Spiralom zločina permanentno se promovira pobačaj. Umjesto da se radi na prevenciji pobačaja, na edukaciji mladih osoba kako je u pitanju zapravo ubojstvo nerođenog čovjeka, sve se pokušava plasirati na način da je u pitanju tzv. temeljno ljudsko pravo, pravo žene na izbor, te da pobačaj mora biti lako dostupan i legalan. Diljem svijeta slavi se pobačaj kao nešto dobro, zabavno, praktički se problematika stavlja u sferu komedije, a pobačaj je postao ništa drugo do obično kontracepcijsko sredstvo. U Zagrebu je gradska vlast, suočena s prizivom savjesti mnogih liječnika, uvela obvezu da u svakoj bolnici mora postojati liječnik koji nema pravo na priziv savjesti, te bez obzira na sve mora biti spreman izvršiti pobačaj.
Transrodnost
Nakon pobačaja udružena WOKE ljevica, te mnogi javni ili tajni centri moći, poput ‘Otvorenog društva’ Georga Sorosa ili razne institucije pod kontrolom američkih Demokrata, plasirali su paradigmu tzv. transrodnosti. Kada govorimo o tom najnovijem trendu valja znati kako su mnoga istraživanja dokazala da se djeca izjašnjavaju kao tzv. transrodna isključivo zbog pritiska vršnjaka, odnosno okoline, što je zapravo generirano agendom prevladavajućih društvenih medija, kao i same politike. Kod nas se po pitanju suprotstavljanja tim nakaradnim trendovima istaknuo psihijatar Herman Vukušić, na žalost državne institucije ostale su nijeme na sve to skupa. Cijelo čovječanstvo uvjeravao je kako je rod ništa drugo nego običan društveni konstrukt, koji se može mijenjati po volji, slijedom čega je, kako rekosmo, tijekom zadnje Olimpijade dopušteno muškarcima natjecati se u ženskim sportovima. Nakaradni trendovi ponegdje su toliko uznapredovali da je čak u nekim zatvorima muškarcima dozvoljeno da budu u ženskim ćelijama. A svi oni koji bi se protivili ovom ludilu bivali bi ušutkivani. Uglavnom, sada već generacije djece odrastaju učeći kako je ispravno poricati očitu biološku stvarnost, ponegdje su čitavi timovi liječnika obučeni da govore kako je to u potpunosti ispravno.
Kolektivna psihoza
Kolektivna psihoza kojoj je izloženo čovječanstvo nije se dogodila slučajno, niti se bilo što događa samo po sebi. Pradomovina nakaradnih trendova i politika zapravo je SAD, naknadno ih je još i čvršće i još konkretnije prigrlio Brisel. U pitanju je čvrsto povezani savez američkih Demokrata, koji politički promoviraju tzv. transrodnost sasvim otvoreno, kao nešto posve normalno, poznato je i kako Georg Soros putem ‘Otvorenog društva’, zatim i druge tajne globalističke organizacije, kao i razne ljevičarske zaklade i društva, transferiraju milijune dolara u aktivističke nevladine organizacije, koje onda podržavaju ovu i druge najnovije nenormalnost, popis kojih, nažalost, ide unedogled.
Etiketiranje kao strategija
Sve bi ovo trebalo biti potpuno jasno svakom normalnom čovjeku. Međutim, mi imamo teror s ciljem održavanja moći i opstanka globalističkih paradigmi, WOKE ideologije i sličnih lijevih trendova. Bizarnosti ponekad idu da nam tumače, na primjer, kako postoji čak 57 spolova. Manipulacije idu toliko daleko, sjetit ćete se, kao kada su nam tijekom COVID-a zatvarali crkve, dok su trgovine alkoholnim pićima ili saloni za uljepšavanje mogli poslovati kao i obično, uz tek minimalne restrikcije.
A ako bi se netko slučajno usprotivio trendu ljevica je povlačila svoje najpouzdanije oružje, dakle etiketiranje i prozivanje na najodvratniji način. Prisjetimo se, prije nego se Donald Trump vratio na mjesto predsjednika SAD-a, nije postojao niti jedan voditelj na ljevičarskim medijima, a kakvi su u ogromnom postotku, koji nije imao zadatak plasirati tezu kako je Trump zapravo preljubnik, porezni utajivač, playboy, krajnje nemoralna osoba, Hitler, a takvi trendovi i praksa postoje i kod nas u Hrvatskoj.
Ubojice na daljinski
Zaključno, nijedan pristalica WOKE agende, nijedan ljevičar, niti jedan američki demokrat, niti jedan ljevičarski novinar ili član neke umjereno ili radikalno lijeve organizacije nigdje nikada nije izravno rekao Tyleru Robinsonu da puca u Charlieja Kirka, ili onome tko je ranije gađao u Donalda Trumpa. Cijela poanta i jeste u tome da to nitko i ne mora kazati.
Sve što je ‘društvo’ koje vuče konce trebali učiniti učinilo je, dakle izgradili su društvo prepuno ispranih mozgova, zombija koji mrze sve, pa i sebe, oni mrze tijela u kojima su rođeni, mrze svoju naciju, svoju vjeru i svoje obitelji, mrze različitost, nikoga ne slušaju osim nalogodavaca odozgo, koji im govore što će misliti, što činiti, kada, kako, gdje.
Nije li takvo okruženje stvarano i kod nas, recimo kroz pisanje objave na mrežama kako ‘posao 1945. nije temeljito odrađen’, nije li i to poziv koji bi mogao roditi ili aktivirati ubojicu, nekog hrvatskog Tylera Robinsona.
Ako bismo htjeli izbjeći američki scenarij potrebna nam je čvrsta platforma civilizacijskog zaokreta, zapravo povratka. Povratka našem ishodištu, prije svega kršćanstvu kao ključnoj odrednici našeg kulturološkog identiteta, našim tradicionalnim vrijednostima i tradicionalnom načinu života, zatim i političkom suverenitetu kao temeljnoj političkoj odrednici. U suprotnom po svemu nas čeka američki scenarij, ali s puno težim posljedicama.
Na koncu, osumnjičeni Tyler Robinson suočit će se s optužnicom za teško ubojstvo, nedopušteno korištenje vatrenog oružja s posljedicom teških tjelesnih ozljeda, te za ometanje pravde. Tijek i konačna presuda umnogome će odrediti smjer u kojem će SAD krenuti.
