– Mene nitko nije mogao posvaditi s Hrvatima. No, ako smo se već morali razići, trebali smo to učiniti kao Česi i Slovaci, uz pivo, no to je među balkanskim narodima očito bilo neizvedivo na takav način – kaže Slavnić
Kao u to vrijeme maloljetni poklonik košarke iz televizijske fotelje, Zorana Slavnića (71) pamtim kao lucidnoga organizatora igre svjetskih prvaka (1978.) i olimpijskih pobjednika (1980.), donosi Večernji list.
S pozicije košarkaškog kroničara, gledano tri desetljeća kasnije, sjećamo ga se kao mudrog sugovornika bez dlake na jeziku. Tako je bilo i ovaj put. Kada smo ga nazvali u njegov beogradski stan, u svom je stilu dobacio: “Pucaj iz svih oružja! Daj neka provokativna pitanja!”
Eto, takav je Moka Slavnić. Takav je bio kao igrač, ali i kao trener. Takav je i danas kao sugovornik.
– Pratim ja vaše medije i vidim da se ove godine razvila debata o tome tko je najveći hrvatski košarkaš svih vremena. Dražen Petrović, Krešimir Ćosić ili Toni Kukoč. Vidim da su se tu radile i ankete, da su bili anketirani treneri iz cijele Europe, čak i oni koji slabo poznaju ovu trojicu.
A ja sam ih poznavao jako dobro, imam realno iskustvo jer sam s dvojicom igrao, a dvojici sam bio trener, no mene se nitko nije sjetio nazvati – kaže Slavnić. Slavnić je igrao s Ćosićem i Petrovićem, a trener je bio Petroviću i Kukoču. A kao takav smatra se relevantnim odgovoriti na pitanje “tko je bio najveći od najvećih”.
– Moj poredak je Krešo, Dražen pa Kuki. Dopuštam da mi kažete da sam malo pristran u odnosu na Dražena jer, s obzirom na broj osvojenih trofeja, drugi bi trebao biti Kukoč. No isto tako moramo imati na umu da je Dražena pogibija spriječila da bi nam i trofejima dokazao da zaslužuje biti ispred Kukoča.
Zašto je Krešimir Ćosić ispred svih?
– To je bio suigrač kojeg je bilo nemoguće ne voljeti. Uz to što je imao sjajan pregled igre i, uz Sabonisa, najmekšu centarsku ruku koju možete zamisliti, Krešo je bio iznimno dobar u obrani. U svoje vrijeme vrlo rijedak igrač koji bi uhvatio odbijanac, preveo loptu preko terena, predriblao i zakucao. To je što je Ćosić radio čini ljepotu košarke. S druge strane, kao mormon, on je imao obvezu da bude neporočan – ne uvrijedi, ne kradi, ne budi zao i slično, a prije nego što je otišao u Ameriku bio je “spadalo” broj jedan.
Otkrio nam je, anegdotalno, i svoje dvije zamjerke Ćosiću.
– Kada sam ga pitao trebam li ići na probu u NBA, rekao mi je da ne idem jer vjeruje da neću proći, kao da je bio ljubomoran. Osim toga, nije mi dodao loptu kada sam htio atraktivno završiti olimpijsko finale u Moskvi protiv Talijana. Naime, nakon one “odbojke” koju smo Kićanović i ja igrali u finalu Prvenstva Europe 1977., ja sam u Moskvi htio igrati glavomet tih posljednjih deset sekundi. Kao da nije htio da po tome budem zapamćen pa mi nije dao loptu.
I dok je Slavnić bio Ćosiću pomoćnik kada je ovaj bio izbornik, Moka je Draženu bio trener u Šibenci, a Kukoču u Splitu.
– Dražen je dečko koji je od desete godine znao što želi u životu. Luđački je trenirao, a prerana smrt spriječila ga je da u potpunosti iskaže svoju veličinu. Kada sam došao igrati za Šibenik, Dražen je imao nadimak “Menka”, dakle kamen, jer je bio loš šuter, no sve je to kompenzirao golemim brojem ponavljanja do razine da je praktički svakom mogao zabiti 40 koševa.
Karakterom je bio bezobrazniji od Kukoča, koji je pak bio igrač kojeg ste kao trener morali voljeti. Atraktivan, nesebičan i kreativan, a bilo ga je jako lijepo i gledati.
Kao klinac, Slavnić je najviše volio gledati Pina Giergiu.
– Pino je bio atomska bomba, nevjerojatno eksplozivan, nestvarno snažan igrač. Ja sam za njega bio petarda. Visok 178 cm, broj noge 46, raspon ruku dva metra. Kada on napravi fintu, a ti se zaletiš, ode ti u prazno, od Jelačićeva trga do Dubrave.
Pa ja sam, kada sam ga vidio 1961., počeo igrati košarku zbog Giergie. I niz drugih klinaca nižih rastom. On je bio unikatan, nešto što je svojedobno u nogometu bio Maradona. Po onome koliko je dao tadašnjoj košarci, malo je dobio priznanja. Toliko o Giergii, koji nikad ništa nije lijepo rekao za mene jer je zaljubljen u sebe, no vi u Hrvatskoj niste shvatili koliko je on bio velik košarkaš.
Više pročitajte OVDJE