Hrvatska politika već dugo voli fotoaparate. Imali smo premijera u selfiju s djecom i Thompsonom, premijera u spontanom “okidanju” na putovanjima, ministre u studijski režiranim kadrovima. Ali sada stiže novo poglavlje: fotkanje – zabrana. Ništa ne govori “europska budućnost” kao kad.ar u kojem vlada briše ono što joj ne odgovara, a sve, naravno, u ime modernizacije.
Navodno se priprema zakon kojim bi se nestalo s pozornice ZDS, insignija HOS-a, pa čak i statutarnih tragova tih simbola. Jednim potezom gumice povijest bi se retuširala kao stara razglednica. Jer lakše je glumiti čistoću prošlosti nego priznati da ona, kao i narod, ima svoje bore, svo.je ožiljke i svoje tragove.
HDZ je, međutim, u cijeloj ovoj priči otvorio bocu iz koje je izašao duh. Godinama je taj duh bio koristan za mobilizaciju birača, za stvaranje dojma kako se brani identitet i tradicija. No sada, kada se iz Bruxellesa i s domaće ljevice stišću pritisci, vladajući pani.čno pokušavaju vratiti duha natrag u bocu. A to, povijest nas uči, nikada nije uspjelo nikome. Jednom kad duh izađe, on više ne pita za protokol ni za zakonske dopune.
Ministar Habijan već najavljuje izmjene Kaznenog i Prekršajnog zakona, kao da će time riješiti “problem” povijesti. HDZ se, kao i uvijek, našao u staroj pozi između “principa” i “pritisaka”. A pritisci stižu od SDP-a, Dalije Orešković, pa čak i Vlatke Pokos. Kad te g-ura cijela galerija likova koja u politici najčešće nastupa kao statisti, možda je logično da završiš u novoj seriji kompromisa za kamere.
Domovinski pokret tu je posebna priča. Što će reći Penava, čovjek koji je do jučer ponosno tvrdio da je HOS bio zadnja crta obrane? Ili Ćipe Mlinarić, čije su izjave o Domovinskom ratu bile tvrde poput granita? Hoće li sada morati objašnjavati kako se “zadnja crta” briše gumi.com iz Statuta? Možda će i njima netko ponuditi novu foto-priliku: osmijeh dok stavljaju potpis ispod zabrane.
I onda dolazimo do Thompsona. Što će biti s “Čavoglavama” bez pokliča? To bi bilo kao da “Marjane, Marjane” otpjevamo bez Marjana. Možda će mu vlada, u svojoj neizmjernoj brizi za kulturnu scenu, ponuditi kreativnu pomoć – primjerice, da refren zamijeni europskom verzijom: “Za dom… kulturno!” ili još bolje: “Za dom… suglasno Bruxellesu!”
Jer ovo nije priča samo o simbolima, ovo je priča o potrebi politič.ara da stalno upravljaju slikom, da retuširaju stvarnost i da povijest pretvaraju u katalog prigodnih fotografija. Ako se već ne možemo dogovoriti oko budućnosti, ajmo barem “srediti” prošlost.
Hrvatska je, izgleda, postala zemlja gdje se bore peglaju kao košulje, a uspomene bruse kao stare ploče. Na kraju, jedino što ostaje građanima jest čekati novu veliku fotku: možda ovoga puta s gumicom umjesto mikrofon(a), s filterom umje.sto povijesti i s osmijehom umjesto odgovornosti.