Mi mali ljudi, zazivamo pravdu, zazivamo snagu slobodnog svijeta da zaustavi zlo koje se nadvilo nad Europom, nad svima nama. Koliko smo blizu pakla rata u koji nas želi uvući jedan izgubljeni starac? Da, starca koji razdire platno Europe jednakim bijesom kao što zvjer razdire utrobu plijena svoga. Blizu smo, svega nekoliko stotina kilometara no plač ukrajinske djece i žena čujemo kao da su pred našim vratima. Posljednjim gramom razuma vjerovali smo kako ruski Narod nije genocidan, nije zao i nije bijesan na tuđe slobode. I sada vjerujemo da zlo dolazi kao divljački krik malog broja iznimno moćnih pojedinaca sposobnih da kontroliraju represivnu osovinu vlastitih Država.
Piše Branko Bogdanović
Ova kolumna teško da može biti suvisla i teško da će opisati osjećaj koji me obuzima dok gledam i slušam izvješća o „napretku“ ruskih snaga u divljanju na tlu suverene države Ukrajine. Teško da ću vam dočarati knedlu u grlu i bol u grudima slušajući vapaje žena i djece iz podruma zgrada u Kijevu. Razumjeti će samo oni koji se sjećaju naše vlastite tragične povijesti sa početka Domovinskog rata.
Ova naša kukavna politička bulumenta nariče za Ukrajinom sa velikom figom u džepu. Jurišnici energetskog Putinovog carstva davno su preuzeli hrvatsku neovisnost te sa domaćim „kolaboracionistima“ polažu pravo na građane ove zemljice kao donorima vampirskog pira plinske „elite“. Gadljivo je gledati i slušati ovu domaću kliku kako su spremni za izbjegličku krizu ukrajinske djece i žena dok redovno servisiraju ruske investicije u nametnutim odnosima nabildanih poduzetnika.
Doći će vrijeme kada će se pojaviti veliki vlasnici i obznaniti kako polažu pravo na desetine tisuća hektara plodne hrvatske zemlje na kojoj ne uzgajaju ništa ali žive od poticaja. Poticaja kojima se plaćaju glavnica i kamate davno podijeljenog plijena jeftino prodanog „obiteljskog srebra“. Izdajnici ili obični kriminalci? Rekao bih ovo drugo, jer da bi postao izdajnik moraš biti visoko na ljestvici bitnih čimbenika državne politike kako sadašnje tako i prošle.
Razmišljam tako da posredno plaćamo ruski ratni stroj pristankom na energetsku zavisnost koju nismo trebali, pristankom na kredite koji nam nisu trebali, investicijama koje smo mogli i sami pokrenuti. Gdje je kraj ovom novom podaničkom odnosu i dokle možemo gurati glave u tuđe guzice, nije više pitanje za ovu garnituru političara već za one koji dolaze spremni poginuti za novu slobodu hrvatskog Naroda. Postoji li Zelinski u Hrvatskoj ili nam je ruski vođa već instalirao domaćeg „Kadirova“ velikog hrvatskog „lidera“?
Svijet se mijenja, stotine diktatora koristi istovjetnu taktiku, utamničenja vlastitih građana, dok jednom ne prsne balon prkosa. Hoće li odvažni ukrajinski Predsjednik postati primjerom modernog lidera slobodnog svijeta ili će se kukavni despoti potruditi da nastavkom partijanja sa vlastitim tamničarima licemjerno žrtvuju taj glas razuma i hrabrosti? Dvojite? Nije do despota i „poturica“, do nas je.
Strah me je probuditi se i saznati jesmo li još ljudi ili smo kukavice koje nisu vrijedne suza djece u podrumima ukrajinskih gradova. Strah mi je od anemičnih vođa koji koriste policiju za napade na žene i starice u mojoj maloj ponosnoj Državi Hrvatskoj. Ponirem glavu odvažnim i hrabrim pojedincima koji u ovome trenutku polažu živote za slobodu svoje domovine. Sram me je što svjedočim bacanju u blato svega što su postigli moji hrabri Branitelji, svega za što su živote dali naši mali i nepoznati hrvatski Zelinski. Neka nam Bog oprosti jer neki ipak znaju što čine i za koje srebrnjake.