Vrući kolovoz nam je donio vruće političko ljeto, pri čemu se vrućina očitovala u vrlo žestokim kritikama a ispada i opravdanim kritikama, na preklone stvari odlazak Borisa Miloševića u Knin te dolazak masovnog hrvatskog izaslanstva u Grubore, gdje bi i Hrvatska priznala hrvatskim Srbima pravo na status žrtve.
I kako to u farsama obično biva, odlazak Borisa Miloševića u Knin je od samog SDSS-a bio opisivan i tumačen kao ispijanje gorke čaše i postupak protiv vlastitih uvjerenja samo za zatvaranje jednog gorkog poglavlja u odnosima između hrvatske države i Srba u Hrvatskoj.
S druge strane, natjecanje hrvatskih dužnosnika kao i opozicijskih političara te društvenih pojava jugo orijentacije u priznavanju prava hrvatskim Srbima na osjećaj žrtve, je od političkih predstavnika Srba a i ne samo njih, protumačen kao univerzalno pravo na status žrtve, ne samo pojedinaca koji su nastradali od protupravnih radnji pojedinih pripadnika Hrvatske vojske ili policije, nego ukupnosti srpskog naroda u Hrvatskoj.
Ulazak u oblačno kišnu, ljepljivu jesen kao da je dodao gasa prošlomjesečnoj farsi, pa su politički predstavnici hrvatskih Srba, odlučili masovno prakticirati vlastito tumačenje kolovoškog pakta.
Pa su tako na tzv groblju šajkača izvršili komemoraciju „svim srpskim žrtvama ratova od 1991-1995 a samo mjesto na kojemu je to učinjeno jasno pokazuje da su time komemorirali i poginulim pripadnicima agresorskih snaga, od domaćih pobunjenika, preko vojnika agresorske JNA pa sve do raznoraznih dobrovoljaca, koje vojnike ova država i narod u svojoj sveukupnosti, još uvijek naziva četnicima.
Takva komemoracija je očito bila tek početak jer su politički predstavnici Srba u Hrvatskoj (kako li moćno zvuči taj naziv a da se zna da se radi o omanjoj grupaciji koja je okupirala pravo na predstavljanje kompletne etničke zajednice Srba u Hrvatskoj) očito odlučili odavati počast svim „žrtvama“ u obliku poginulih agresorskih vojnika, pa su tako odlučili komemorirati i poginulim agresorskim vojnicima na ulazu u Karlovac, 21.09.2020.
U kojoj mjeri bi to agresorski vojnici bili žrtve koje zaslužuju kolektivnu komemoraciju, najbolje je ispitati tako da se ove koji namjeravaju komemorirati, upita za mišljenje o komemoraciji za poginule Ustaše pa čak i za Ustaše koji su završili kao žrtva strijeljanja ili odmazde partizanskih snaga.
Nije teško zaključiti kakav bi odgovor od onih koji komemoraciju agresorskim poginulim vojnicima, u tom slučaju dobili.
Kolikom brzinom će se farsa nastaviti ovisi o političkim okupatorima predstavljanja Srba u Hrvatskoj i njihovoj spremnosti da na svakom mjestu gdje su ginuli agresorski vojnici, (koje ova država i narod još uvijek nazivaju pravim imenom-četnicima), komemoriraju „žrtvama“ ratova od 1991-1995 (kojim nevinim izrazom opisuju ono što je poznato kao srpska agresija ili Domovinski rat).
Ne zaboravimo, jednom kad se ustali pojam žrtve za sve one koji su napadali Hrvatsku i pri tom djelovanju kolektivno počinili genocid, tada ni agresorski vojnici više neće biti agresori, nego žrtve.
Stoga nekoć sulude opcije, da ćemo možda jednom 05.08. obilježavati kao dan stradanja Srba u Hrvatskoj a svaku uspješnu obranu Hrvatske gradova i sela, kao dan obilježavanja sjećanja na „žrtve“ (poginule agresore pri činima agresije) više ne izgledaju tako nerealno.
Nešto se u cijelo priči pita i Hrvatsku i njezinu vlast, ali s obzirom na njihovo spremno trčkaranje po mjestima gdje se potajno i perfidno prave odnosno istinske pojedine žrtve koristi kao pripremu za davanje statusa žrtve agresoru, osobno sumnjam da će hrvatski politički lideri, koji na primarnoj razni ne bi mogli voditi nikad nikoga, uopće shvatiti o čemu se radi a pogotovo da će takvo perfidno ponašanje spriječiti.
A to je onaj moment koji dovodi tragediju da nastavi tamo gdje je farsa započela.
Davorin Karačić / Hrvatski glasnik