U novoj objavi na društvenim mrežama Gordan Malić,istaknuti hrvatski novinar,istraživač, televizijski scenarista i producent obračunava se s Miljenkom Jergovićem i njegovim braniteljima, razotkrivajući nelogičnosti u tvrdnjama da hrvatski pisac nema koristi od državnih potpora za prijevode vlastitih djela. Polemika se pritom širi i na širi kulturni kontekst – na ideju tzv. postjugoslavenske književnosti koju zastupaju Jergovićevi zagovornici, a koju Malić opisuje kao politički i kulturno neutemeljenu fikciju. U središtu kritike stoji pitanje: treba li hrvatska država financirati iluzije o obnovi jedinstvenog kulturnog prostora bivše Jugoslavije, ili podržavati vlastitu književnu tradiciju utemeljenu na stvarnom povijesnom i kulturnom nasljeđu?
Miljenko Jergović danima se pravda da od love koju država uplaćuje za prijevode njegovih knjiga, nema financijske koristi.
Ne dobije on, nego dobiju prevoditelji, daktilografi. Pa onda dobiju inozemni izdavači koji našu državu prisiljavaju da to plaća (kako?zašto?) pa tek na kraju on, koji ipak ubere neki euro na silnim prevedenim izdanjima valjda zato što je pedalj manji od Krleže, a poznato je da kad Hrvatska ne zna što da radi sa svojim genijima to moraju pogurati stranci…
Na njegovu stranu stavio se i Boris Postnikov urednik kulturne rubrike u tjedniku Novosti koji je Jergovića stavio na vrh postjugoslavenske književnosti u koju ubraja i “slavne” hrvatske disidente i disidentice, egzilante, azilante, pisce na proputovanju i sve koji se stide 90-ih, godina kad se Jugoslavija dekomponirala u ratu, a Hrvatska u njemu nastala. Ta je skupina autora u studiji Borisa Postnikova “Književna republika Jugoslavija (od 1989. do 2022.)” opisana kao avangarda budućeg kulturnog, a možda i državnog ujedinjenja u jedan “zajednički prostor”. Kao svojevrsna inkarnacija Jugoslavenskog odbora kojeg su također činili daroviti fantasti, i masoni što ovdje nije slučaj.
Prijevod ove fantazije koja je uza sve infantilnosti i protuustavno zamišljena, kao i prijevode pisaca koje Postnikov ubraja u postjugoslavensku književnu elitu (Jergović, Slavenka Drakulić, Ante Tomić, Dubravka Ugrešić…) financira naša država više nego i jedna država u našem okruženju, a plaćamo svi mi, ne samo Jugoslaveni među nama kojih je nešto manje od 0.02 posto. U obranu svog djela/republike Postnikov citira američkog slavistu Andrewa Barucha Wachtela koji predlaže da postjugoslavensku književnost shvatimo kao ex post dokaz da je postojala i ona jugoslavenska. Postnikov nalazi i poveznice tzv. jugoslavenske književnosti s tzv. postjugoslavenskom. Nešto što nikad nije postojalo (jugoslavenska književnost) povezano je s nečim što još ne postoji (jugoslavenska književna republika), smatra Postnikov koji se, po vlastitim riječima, književnom znanošću bavi iz hobija. Tako se i čini. Ali još je gore što se profesionalno bavi novinarstvom koje od šupljeg fantaziranja zbilja nema koristi.
Jugoslavenska književnost nikad nije postojala. U Jugoslaviji su postojale književnosti naroda, odnosno nacija koje su u njoj živjele. Postojali su, doduše, i jugoslavenski pisci kakvi postoje i danas. Hrvatska književnost postojala je u Jugoslaviji, ali i prije i poslije nje. Ona je počivala na kulturnoj i književnoj tradiciji starijoj od Jugoslavije. Hrvatske kultura i književnost ne mogu se promatrati isključivo s gledišta hrvatske nacije, ne može se napisati napisati ni hrvatsku povijest koja bi bila razumljiva bez razumijevanja nehrvatskih utjecaja. Nemoguće je napisati hrvatsku povijest bez Venecije, bez Turske, bez Austro-Ugarske Monarhije, bez Europske unije danas, pa i bez obje Jugoslavije. Ali kulturni utjecaji su jedno, a književna republika koja treba rekonstituirati ideju višekratno propale države i njenih “veza” je nešto naopako drugačije.
Kako “jugoslavenske nacije” više ne žive u toj zemlji, u svojim državama razvijaju kulturu koja nije post kao Postnikov, nego nastavak kulturne i povijesne tradicije nešto duže od 1918.
TIHOMIR DUJMOVIĆ „BEZ CENZURE“ Opaki Milanovićev Plan za rušenje Plenkovića i HDZ-a
Ako je povratak u Jugoslaviju ono što nam nudi progresivna književna scena, onda u njoj nema ništa moderno ni progresivno. Tradicionalno se, htjeli ne htjeli, vraća kad je ono moderno u krizi ili kad više nije ni moderno jer zagovara poznate zablude. U najvećem broju slučajeva postjugoslavenskim se nazivaju autori koji nemaju domovinu jer su je izgubili, ili je nisu prihvatili ili su je odbacili da ne bi bili prihvaćeni u takvoj domovini… Kao kad 1991. pišeš o ustašizaciji Hrvatske, čije gradove deustašizira JNA. Mogu li se razumjeti oni “koji nemaju domovinu” i oni koji “domovinu imaju”? Ili oni koji su “izgubili domovinu” s onima koji su je dobili? Ili, nerazrješivi slučaj, mogu li se razumjeti oni koji gubitak domovine smatraju osobnom tragedijom za koju su krivi oni koji su domovinu dobili?
Nas koji domovinu imamo to ne zanima, i ne treba nas zanimati. Mi smo domovinu dobili u ratu. Zato ne želimo plaćati književnost koja se na kulturnoj sceni počinje ponašati arbitrarno kao JNA na povijesnoj. Znamo dokle smo dogurali financirajući JNA iz svog džepa.
