Milošević

Iako je rat u Hrvatskoj de facto završen pred dvadeset i pet godina (mirna reintegracija doći će tri godine kasnije), hrvatsko-srpski odnosi ponovno se dižu na po Hrvatsku stratešku razinu. Ističe se da je hrvatsko-srpska pomirba ključna za hrvatsku budućnost. U „mirenje“ se uključio i izaslanik Srbije Veran Matić koji je u Gruborima izjavio da će i bivši Šešeljev šegrt, a danas srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, obići hrvatska stratišta u Vojvodini. Ta najava jasno svjedoči onome što su oni lucidniji od početka primijetili: novu miriteljsku ofenzivu koordinira „nevidljiva ruka“, ona bruxelleska. Za Hrvatsku su danas hrvatsko-srpski odnosi od posve sekundarne važnosti i jasno je da tu temu predimenzionira i nameće bruxelleska agenda, iz tko zna kojih svojih interesa.

Lojalni Srbi i pobunjenici

Dio Srba oduvijek je bio lojalan hrvatskoj državi i pridonosio hrvatskome političkom, ekonomskom, kulturnom i svekolikom razvitku. Arsen Dedić, Đorđe Novković, Arijan Komazec… da ne nabrajamo. S tim dijelom srpske manjine nemamo se što miriti jer se nikada nismo ni posvađali. Problem je od sredine 19. st. postojao s onim Srbima koji su bili pristaše velikosrpske ideologije i koji su za ostvarivanje svojih velikosrpskih ciljeva u hrvatskim zemljama koristili Srpsku pravoslavnu crkvu i „kult ugroženog Srbina“ po kojemu su Srbi uvijek i jedino žrtve, ali nikada krivci.

Još je formiranje Banovine Hrvatske, kao dijela jugoslavenskog okvira (koje je izazvalo svekoliki srpski otpor), pokazalo da značajan dio Srba nikada ne će prihvatiti hrvatsku državu. Komunistički razbojnik i kasniji disident Milovan Đilas jasno je formulirao bit velikosrpske ideje rekavši da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.

Taj dio Srba devedesetih se, jednako kao i 1941. godine, oružano pobunio protiv hrvatske države i pritom počinio rijetko viđena zvjerstva. Oni koji su okrvavili ruke otišli su iz Hrvatske 1995. (Oluja) i 1998. (reintegracija Podunavlja). Tu ne računamo silovatelje koje su silovane Vukovarke gledale na ulicama sve do nedavno. Dio pobunjenika koji se nije isticao u vrijeme okupacije ostao je živjeti u Hrvatskoj. Nije im Hrvatska osobito po volji (posebno se to odnosi na pojedine enklave na području Srijema i Banovine), ali znaju da bi u Srbiji živjeli ekonomski mnogo gore.

S onima koji su otišli iz Hrvatske nemoguća je bilo kakva pomirba. Mahom je riječ o zločincima i njihovim podupirateljima, a sa zločincima nema pomirbe. Oni koji su sudjelovali u pobuni, ali nisu okrvavili ruke, i koji sada žive u Hrvatskoj, samom činjenicom ostanka u Hrvatskoj priznali su svoj poraz. S takvima treba biti na oprezu jer mnogi od njih i dalje snivaju „bolje okolnosti“. Dio ih se je, nadamo se, dozvao pameti i uvidio štetnost svojih ranijih postupaka.

Sudjelovanje Miloševića na proslavi Oluje nije negativno

Nedavno sudjelovanje Borisa Miloševića na proslavi „Oluje“ ne može se smatrati negativnim, neovisno o tome što je očito dio suspektne bruxelleske agende i što je njegovo sudjelovanje u Vladi izraz starih jugoslavenskih magluština: naime, još od vremena Hrvatsko-srpske koalicije početkom 20. st. Srbi su redovito u Hrvatskoj morali biti dio vlasti, bez obzira na njihov postotak u stanovništvu (problem pritom nije što je netko Srbin, nego ako ga se gura na poziciju samo zbog etničke pripadnosti). Radilo se o proslavi, a ne o komemoraciji. A zasigurno je pozitivna i Miloševićeva izjava da legitimnost „Oluje“ nikada nije bila upitna. Ta izjava direktno je uperena protiv velikosrpske ideje koja je tzv. republiku srpsku krajinu smatrala dijelom srpskih zemalja.

Najveći problem za Srbe u Hrvatskoj još od sredine 19. st. je beogradska kamarila. Oni su ti koji su ih koristili kao monetu za potkusurivanje. Slične pokušaje imamo i danas. I danas su dva od tri najvažnija velikosrpska mita direktno vezana uz Hrvatsku: to su „genocidni“ jasenovački mit i „genocidni“ mit vezan uz operaciju Oluja. Treći je, naravno, kosovski mit. U skladu s ta dva mita u srpskim se medijima pod kontrolom režima svaki dan sije mržnja prema hrvatskom narodu. Dakako, i prema svim ostalim okolnim narodima, a posebno još prema Albancima i Bošnjacima.

Mir mora biti djelo istine i djelo pravde. A pravde i istine u hrvatsko-srpskim odnosima nema i ne će biti dok god Srbija ne plati ratnu odštetu i ne dade podatke o nestalima. Odustajanje od ideje velike Srbije pritom je conditio sine qua non. Na štetu po sigurnost i stabilnost hrvatskoga balkanskog okruženja, Srbija se te ideje u skoroj budućnosti ne će odreći. I zato istinskoga mira između Hrvatske i Srbije ne će biti. A kad su u pitanju hrvatski Srbi, oni su građani Republike Hrvatske i lojalnost Hrvatskoj, njihovoj domovini, može im biti jedino od koristi. Vidimo do kuda ih je dovela maliciozna i zločinačka beogradska politika. Zagreb, a ne Beograd – to je formula uspjeha hrvatskih Srba.

Davor Dijanović/ Hrvatski glasnik