NHR

Otići na mjesto kakvog masovnijeg stradanja nikome ne bi smio biti problem, pa makar to bilo mjesto gdje su stradali oni koji pripadaju drugoj strani, od strane na kojoj je u to doba i i danas, posjetitelje i bio i dijelom takve strane se smatrao.

Iskoristiti međutim, mjesto stradanja da bi se preko leđa stradalih, uhvatila kakva korist, predstavlja višestruk problem, barem ako se sve to zbiva na mjestu gdje ništa ne ostaje samo za sebe nego gdje se posljedice nekih zbivanja i djelovanja šire na sve segmente društva.

Odlazak u Grubore, mjesto gdje je u ratu stradalo nekoliko osoba starije dobi a pripadnika srpske etničke zajednice, na području nekoć od strane okupatora zvano „krajinom“ a zapravo tek dijelom okupiranog područja RH, sa sumnjom da su ubijeni od strane pripadnika hrvatskih snaga sigurnosti, znači civilizacijsko priznanje greške, pojedinačne pogreške, budući takav primjer nije nikada bio dio obrasca, kao što je klanje,silovanje, palež i otimanje predstavljalo redovitu metodu djelovanja srpskih okupacijskih vlasti nad Hrvatima u Domovinskom ratu.

Umjesto komemoriranja žrtvama, naglasak je bio na Pupovčevom odabiru jezika kojom je izgovorio ime postrojbi na koje je riječi usmjerio, sa zaključkom koji bi se bez ikakvih dvojbi mogao nazvati izjednačavanjem.

Izjednačavanjem kako statusa žrtve na razini cijelog naroda tako i postavljanjem jednakosti u zločinačkom karakteru vojnog i političkog postupanja hrvatske strane u Domovinskom ratu s jasnim ciljem izjednačavanja etničko društvenih skupina-Hrvata i Srba kao ravnopravnih suodlučitelja u svim važnim pitanjima hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Prevedeno, Pupovac konačno dolazi do stadija u kojemu će, pozivajući se upravo na posprdno i prekone stvari stajanje Borisa Miloševića na obljetnici Oluje u Kninu te posipavanjem pepelom po sebi hrvatskih dužnosnika, koji su obilježavanje zločina u Gruborima posjetili u značajnijem broju te pri tome davali izjave u značajnijoj intonaciji, nego bilo koje hrvatsko stratište s višestruko većim brojem pobijenih ljudi, zahtijevati da se o svemu bitnome odlučuje dogovorom i konsenzusom 3.600.000 Hrvata i 150.000 Srba pri čemu će naravno, čast i „teret“ (privilegije i faraonski položaj) da odlučuju u ime srpskog naroda u Hrvatskoj pripasti posebnoj skupini ljudi udruženoj u političkoj udruzi građana nekoć osnovanoj po bivšem pačetinskom magacineru, zločinačkih sklonosti.

Svemu tome se pridružio i izaslanik srbijanskog predsjednika Vučića, koji je u prepoznatljivom stilu izjavio da bi se sad mogli steći uvjeti da Vučić posjeti neko mjesto stradanja Hrvata u Vojvodini, baš kao da su Hrvati u Vojvodini pozivali na ubijanje 100 Srba za jednog Hrvata ili kao da je neki hrvatski politički dužnosnik u Zemunu govorio kako to nikad neće biti Srbija, baš kako je centimetražom visoki srbijanski predsjednik karakterističnih za nešto, usana, mljeo u srpskoj skupštini ili u okupiranoj Glini tijekom rata.

Sve to naravno Plenković zna, ali kako on nije vođa ni državnik nego voditelj ispostave u velikoj europskoj državnoj upravi, njemu i nije bitno povesti svoj narod do pobjede nego prije sebi osigurati mjesto u središnjem uredu, u blizini onih koje krase sjede kose i zalihe viagre u džepu, uznojeni samo od saune.

Ono što Plenković jamačno zna, je i to da se cijela ta operacija podilaženja Srbima pretvorila u farsu ali ono ne zna jest da se svaka farsa na kraju pretvori u tragediju.

Upravni dužnosnik je, koliko god pokušavao vladati atamanskim ili kanovskim pristupom, osjetivši neku vrstu muževnosti koju do sada nikad nije osjetio, još uvijek upravni dužnosnik a ne vođa ili državnik, baš kao što maltezer mrkog pogleda i opasnog laveža neće nikada biti doberman.

Plenović očito ne zna ili ne mari ali svaki predsjdenik HDZ-a nakon Tuđmana je završio sudbinom bizantskih careva.

A gdje je tu hrvatska desnica, koja tako samu sebe ne naziva ali one koji im organizacijski ne pripadaju, nazivaju razbijačima i odbijačima ujedinjenja desnice, i tako već desetljećima? Viječito pasivna, uvijek zatečena, bez plana i ideje.

Kao član plesnog para koji poteže ženske korake, hrvatska patriotska opcija uvijek kasni i politika im se svodi na plakanje i šokiranost potezima što vlasti, što političke ili društvene ljevice, što nekadašnjih pobunjenika, koji su vrlo brzo našli svoje mjesto pod suncem, pa su zato uvijek na onoj nozi na koju ih maloprije opisani usmjere.

Od plakanja i uzvikivanja poruka tipa; „Vidi šta nam rade“ očito nema ništa pa se hrvatska desnica koja samu sebe tako ne naziva, mora sama snaći i smisliti novi, aktivni model po kojemu treba preokrenuti trend društvenih zbivanja i otresti sa sebe dojam pasivne strane. Hoće li u tome biti sposobni, vidjet ćemo.