Prvi i osnovni postulat političke ljevice u demokratskim društvima u nemogućnosti da budu nositelji vlasti osim neosnovanog i ideološkog napadanja vlasti je pokušaj izazivanja anarhije, jer je anarhija ono što ih pokreće i iz čega crpe energiju. U ekstremnim oblicima (npr. staljinizam, maoizam) to može voditi do ukidanja privatnog vlasništva, kontrole govora i represije prema „klasnim neprijateljima“.
Vođeni Idejom da „cilj opravdava sredstvo“ u ime društvene jednakosti dovela je povijesno do masovnih kršenja ljudskih prava. Lijevi radikali često djeluju iz uvjerenja da imaju moralni monopol („mi se borimo za pravdu i jednakost“). To može opravdavati autoritarne mjere jer vjeruju da njihova ideologija „oslobađa“ ljude, što je paradoksalno, jer često završava suprotnim efektom. Radikalno lijeve politike mogu obeshrabriti inovaciju, privatnu inicijativu i tržišnu učinkovitost. Neki suvremeni oblici radikalne ljevice (npr. ekstremni “woke” aktivizam) mogu nametati strogu ideološku konformnost, gušeći slobodu izražavanja u ime „progresivnosti“.
Zadnji primjer nametanja svoje agende cijeloj civilizaciji je nasilni u retoričkom smislu pokušaj priznanja Palestine pod krinkom da se priznanjem Palestine ne priznaje teroristička organizacija Hamas. Pokolji koji su izvršili pripadnici te terorističke organizacije u Izraelu nisu tema za njih, oni ju zapravo zaobilaze u širokom luku već je tema napad Izraela i velike žrtve Palestinaca na području Gaze. U svojoj političkoj, bar za sada. borbi koriste aktivističke skupine kolokvijalno Antife, koji su zapravo njihov obilato financirani projekt za stavljanje meta na neke pojedince kao u slučaju Marina Miletića.
Njihov pokušaj zavaravanja masa u potpunosti se poklapa s prevarom masa koje su učinili Staljin, Tito,ali i Hitler koji je lukavo nazvao stranku s predznakom „Nacionalsocijalizam“ u imenu (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP) kako bi prevario mase, prije svega radništvo i lijevo orijentirane građane. Isti slučaj je i kod Musolinija, koji od gorljivog ljevičara člana Talijanske socijalističke partije (PSI). Sve terorističke skupine u Europi nakon Drugog svjetskog rata nastale su i bile organizacije s lijevim stavovima i programima poput Crvenih brigada u Italiji.
Od Drugog svjetskog rata, uništenja nacizma i fašizma u svijetu se nije pojavila ni jedna teroristička organizacija povezana s radikalnom desnicom, već su terorističke organizacije isključivo nastajale pod vodstvom radikalne ljevice i njene borbe za vlast nedemokratskim metodama.