Tomo Buzov (1940.) krenuo je obići sina Darka u vojsku. Linijom Beograd-Bar. Upravo na današnji dan, 27. veljače, 1993. godina je bila. Rat je harao Bosnom. Kroz koju je prolazio vlak…
Uslijedio je težak ratni zločin, ali i rijedak čin građanske hrabrosti. Izveo ga je heroj Buzov. Civil. Umirovljeni kapetan prve klase. Rođeni naš Kaštelanin. Na stanici u Štrpcima, 30 kilometara od Višegrada, na samoj granici sa Srbijom. Razgovaramo s njegovim sinom Darkom.
Što se točno dogodilo, koji detalji su vam poznati?
– Vlak je stao u Štrpcima, iako nije trebao. Prethodno su policija i kondukter popisivali Bošnjake, to je bilo samo u jednom vagonu. Kao da popisuješ ili biraš stoku, a ne ljude. U Štrpcima su ušle uniformirane osobe i izvodile ljude s tog popisa koji su dobili. Išli od kupea do kupea i birali.
Gdje je bio vaš otac?
– U kupeu s još dvojicom ljudi. Kad su ovi uniformirani ušli, pitao ih je zašto to rade i čija su to oni vojska. Zanimalo ih je tko je on. Rekao je da je umirovljeni oficir JNA, a oni njemu da bude miran, da se to njega ne tiče. Onda su svim tim Bošnjacima s hodnika rekli da iziđu van, a moj otac je povukao za ruku tog jednog momka, 17 godina mu je bilo, sjeo ga na svoje mjesto u kupeu, ustao i izišao umjesto njega.
ČOVJEK JE SVE GLEDAO…
Kako ste to doznali?
– Mojoj majci Koviljki i rodbini tih Bošnjaka sve je kasnije ispričao čovjek iz Goražda. Srbin. Koji je bio u vagonu i sve gledao. Sve je i snimljeno na kaseti, ali čovjek nije smio doći na sud i sve posvjedočiti, pa kaseta nije prihvaćena kao dokaz.
Nije smio na sud zbog straha?
– Daaa! Pa nitko iz vlaka nije svjedočio, a bilo je barem 500 putnika. Bila je u vlaku i srpska policija, osoblje srpskih željeznica… Mislim da ti neki bitni detalji nisu dokazani u procesima u Bijelom Polju, a ni u Haagu, ali postoje svjedočenja da je moj otac u kupeu u kojemu je sjedio zamijenio mjesto s tim momkom, vidjevši da iz drugih kupea uniformirani ljudi izvode putnike.
Znači, bile su upletene i službene osobe iz vlaka?
– Poslije toliko vremena, mogu javno reći da je u cijeli slučaj bila upletena država Srbija, MUP i radnici Železnica Srbije. Legitimirali su ljude još pri polasku vlaka iz Beograda. Nikada nitko od popisivača nije izveden pred sud. Sve je to doznala moja majka, istražujući godinama.
A što je bilo s ocem nakon izlaska iz vlaka?
– Izgleda da su ga ubili vatrenim oružjem odmah iza stanice u Štrpcima; izgleda da ga nisu odveli s tom skupinom od 18 Bošnjaka i da nije završio u Drini ili u masovnoj grobnici. To mi je rekao svjedok, čovjek iz obližnjeg mjesta Rudo, pripadnik formacija koje su upale u vlak. Zvao je moju majku, nje nije bilo, pa je ispričao meni. Rekao je da je na samrti i da mora reći što je bilo. Rekao mi je i da je kod njega ručni sat mog oca. Vidjeli su njegovu vojnu iskaznicu i shvatili da bi moglo biti problema, pa su njega odmah likvidirali. Tako mi je ispričao taj iz Rudog. A ni on nije smio na sud od straha, tako da tih informacija nema nigdje službeno zavedenih.
Kako ste doznali što se događa, čekali ste oca da dođe?
– Doznao sam prije majke. Čekao sam ga, bio sam na odsluženju vojnog roka u Podgorici. Vlak je kasnio više od osam sati i tek sutradan me posjetio jedan čovjek, mislim da je bio novinar, Rastoder mu je prezime. On mi je ispričao što se dogodilo. Onda su i svi mediji objavili jučerašnju vijest.
ODSLUŽIO VOJNI ROK DO KRAJA
Održavate li kontakt s nekim iz vlaka, s momkom kojemu je vaš otac spasio život i dao svoj umjesto njega?
– Danas više ne. Prođe vrijeme, ljudi ostare, djeca odrastu, pa se, eto, nema vremena. Dugo sam bio u kontaktu s predivnom obitelji Kajević iz Prijepolja, čiji je brat otet s mojim ocem, ali vrijeme učini svoje. Taj momak za kojega pitate danas ima troje djece, dobro je i zahvalan je mom ocu do groba.
Jeste li ostali na odsluženju do kraja ili su vas pustili kući?
– Iz poštovanja prema ocu, njegovu shvaćanju života i tom tvrdom vojničkom, a nadasve pravilnom odgoju, ni jednog trenutka nisam pomišljao skratiti vojni rok. Odradio sam ga do kraja.
Koliko je u Srbiji poznat herojski čin vašeg oca?
– Jako malo, ali za to ne mogu optuživati nikoga. Samo mislim da smo mogli puno prije saznati istinu. Kakva god bila, da zna čovjek na čemu je.
Jesu li vašoj obitelji bilo koje službene vlasti, bilo koje države, grada ili općine, bilo koje udruženje ili organizacija ikada dale ikakvu podršku?
– Bilo je raznoraznih podrški i toplih riječi, ali nekako u zadnje vrijeme moraš se dobro prodati da bi doznao istinu, a moja majka nije bila spremna na to.
Kako danas gledate na Tomin potez u vlaku u ratnom požaru: čin je herojski, svatko će reći, ali vaša je obitelj tim činom izgubila oca, vi s tim morate živjeti cijeli život…
– Herojski ili ne, ja znam da bi on uvijek tako reagirao. Otac je bio strog prema meni jer je osjećao da dolaze loša vremena, ali bio je neizmjerno pravedan, korektan i čovjek od riječi. U cijelom našem susjedstvu cijelog života nisam čuo da je itko rekao ružnu riječ o njemu. Bio je spreman pomoći znancu i neznancu. Iskreno, bilo je teško, a i danas je teško kada netko ode na takav način, ali sam njegov ponosan sin, mislim da je to najbitnije.
NIJE MOGAO ODŠUTJETI
Drugi putnici su šutjeli i ostali živi. Pomislite li ikada da je i vaš otac mogao odšutjeti?
– Kada se počelo naveliko pričati što će nam se svima dogoditi, otac je odlučio ići u penziju. Uvijek je govorio da ne treba trčati pred rudo, nego sačekati i promisliti, ali on se sam toga nije pridržavao.
Imate li igdje zapaliti svijeću ili odnijeti cvijeće?
– Svijeću mu palimo na imendan. Nekako smo navikli čuvati ga u sjećanju baš onakvog kakav je bio.
Kakav je osjećaj ne znati gdje se pokloniti ocu?
– Veoma težak… Ne bih o tome, iskreno.
Jeste li ikada više otišli u Štrpce?
– Samo jednom, nekoliko godina poslije, posao me natjerao.
A na povratku iz vojske?
– Da, morate proći kroz Štrpce ako idete vlakom u Crnu Goru ili u Srbiju.
Što se ustanovilo, tko je odgovarao za smrt vašeg oca i 18 Bošnjaka?
– Kriva je paravojna formacija koja je djelovala na području Višegrada, nju je predvodio Milan Lukić.
Doživotnu robiju guli u Estoniji, osudio ga je Haaški sud, među ostalim i za grozne zločine u Višegradu, zar ne?
– On je u Haagu optužen, koliko znam, za više zlodjela koje je počinio. Navodno su mu prethodno stradali članovi obitelji na krsnoj slavi, što je navodno počinila suprotna paravojna formacija. Ali, nitko od tih nesretnih ljudi iz vlaka nema veze s tim zlodjelom. Pa ne možeš zbog nekoliko pojedinaca osuditi čitav narod i tako se osvećivati. Zato mi nisu jasni njegovi postupci. Međutim, svatko nosi svoj križ dok je živ.
MAJKA ‘SAMO DIŠE’
Vaša majka podnijela je strašan teret, kako je sve izdržavala?
– U početku čovjeka nosi emocija i nada da će sve biti u redu. S vremenom shvatiš da sa svih strana ima dosta ljudi koji se bave prodajom magle, pa se tijelo povuče, ali mozak neprestano radi. Prvih dana i mjeseci ništa se nije znalo o otetim putnicima, pa očekuješ da će ti se otac ili suprug pojaviti na vratima, ali svako zvono uzdrma cijelo tijelo radi iščekivanja kakva vijest stiže. Moja majka dosta se jako nosila s tim, nerijetko bi odlazila i po 15 dana provjeriti neku informaciju. Zadnje godine života posvetila je pronalaženju mog oca, a kada je saznala surovu istinu, samo se predala. Znala bi reći: “Samo dišem.”
Kako je proživljavala činjenicu da joj je sin u vojsci u Crnoj Gori, muža joj drže paravojne skupine u BiH, ona čeka u Beogradu, a sve se raspada u ratnom požaru?
– Bilo je bijesno vrijeme. I ljudi su bili bijesni, svašta se događalo. Svatko je imao neku svoju muku i o njoj se brinuo. Mi smo našu nosili kako smo znali. Dosta teško. Moj otac je skoro cijeli život posvetio svojoj službi, državi i svim ljudima koji su u njoj živjeli, a kada je konačno trebao početi uživati u životu i rastu svoje obitelji – grubo je spriječen. Najviše je propatila moja majka.
Od čega ste i kako živjeli tih godina, je li vam itko pomagao?
– Rijetko tko, najviše prijatelji, rodbina i susjedstvo, a ni njima nije bilo lako u to vrijeme. Snalazili smo se i pomagali jedni drugima. Pet godina smo imali problema s očevom penzijom. Vođen je kao nestala osoba, mi bez prava, a računi stižu. Prve dvije godine – ni dinara mirovine. Poslije na kapaljku. Tek 2011. godine majka je postala vlasnica našeg stana.
Više puta bila je kod Slobodana Miloševića, pa i drugih političara, tražeći istinu i muža, a život je tekao dalje. Kako niste u svemu poludjeli?
– Reći ću istinu, iako se mnogima možda i neće svidjeti. Moja majka bila je više puta kod predsjednika Miloševića i ostalih ljudi iz tadašnjeg kabineta. Ni u jednom trenutku nismo osjetili ništa loše kod njih. Postojala je tu volja i želja mnogih iz tadašnje vlasti da nam kažu neke činjenice, ali nisu smjeli. I ja sam se upoznao s Miloševićem, ostavio mi je dobar utisak i ako se dogodilo sve što se dogodilo, ne može baš jedan čovjek držati sve konce u rukama. Nekoliko godina poslije Miloševićeve smrti doznali smo da je mojoj majci život bio ugrožen jer je došla do nekih povjerljivih informacija o nekim ljudima s vrha vlasti. Trebala je biti ušutkana, ali je Milošević čuo za to i rekao da će onaj tko išta pokuša imati velikih problema. Izvor informacije je naš jako dobar prijatelj i ja sam tom čovjeku zahvalan jer bi za mene tada bilo jako teško izgubiti oba roditelja u kratko vrijeme. Ovo sada prvi put iznosim u javnost.
NISU SE STIGLI OPROSTITI
Kad vam je umrla majka?
– Lani u ožujku, poslije kraće bolesti. Bila je mjesec dana u bolnici, a posjeti zabranjeni zbog korone. Ona na intenzivnoj, nema ni mobitel uza se. Nismo je ni čuli ni vidjeli. To mi teško leži na srcu. Ova fotografija koju vam šaljem, gdje smo ona i ja, to je bio zadnji naš susret.
Znači, niste se stigli ni oprostiti s majkom?
– Ne…
Baš kao ni s ocem?
– Da…
Je li često spominjala oca?
– Stalno! Kada smo se u bolnici rastajali zadnji put, kad je snimljena ta fotka, rekla mi je da čuvam sina Tomu. Kako joj je bilo, možda dobro ilustrira jedna slika iz 2002. godine, u vrijeme suđenja u Bijelom Polju: ujutro je dobila moždani, a popodne srčani udar. Stres čuda radi…
Po čemu ga pamtite, kakav je bio čovjek?
– Jednom riječju: nadčovjek! U svakom smislu. Mogu ga opisati najljepšim i najsvjetlijim pridjevima. Imali smo i planove. Imao je dvije diplome: bio je vezist, ali i mornarički časnik, pa se nadao nekada nekoj prekomandi na Jadran.
Što mislite, bi li danas učinio isto, zamjerate li mu to?
– Apsolutno, ne bi ni okom trepnuo! Ne bi se povukao i kad bi znao što ga čeka.
Tko je postavio spomen-ploču vašem ocu pred zgradom u kojoj stanujete?
– Postavljena je na inicijativu našeg poznatog vaterpolista Šapića, koji je bio na čelu općine.
POČAST U KAŠTELIMA
Znate li i da jedan ponton u kaštelanskoj marini nosi ime vašeg oca?
– Nisam bio, ali ove godine dolazim sto posto i jako mi je drago da se netko sjetio mog oca. Hvala svima čija je to zamisao bila.
Postoji li još igdje ikakav javni spomen ili priznanje Tomi Buzovu?
– Ne. Bilo je nekih priča da jedna ulica u Beogradu dobije njegovo ime, ali ja nisam za to, a nije mi bila ni majka. Mislim da se država kasno sjetila i da bi to bilo obično prikupljanje političkih bodova, čega se gnušam.
Je li ga itko igdje proglasio herojem? Ili su ga zaboravili?
– Za sada ne… Postojale su ideje i očekivanja će se ljudi koji žive na našim prostorima upoznati s djelom mog oca, koji nije jedini, bilo je još ljudi i sličnih djela, pogotovo u ratno vrijeme, ali za sada – ništa, donosi Slobodna Dalmacija