Iako je pokušavao zaustaviti rat u Gazi i Ukrajini, Trumpu Nobel ostaje nedostižan. Nagrada za mir uvijek je bila više politički nego moralni čin.
Piše: Tihomir Čuljak
Nered koji vlada u Palestini često je bio povod za dodjelu Nobelove nagrade za mir.
Tako su je 1978. dobili egipatski predsjednik Mohamed Anvar Al-Sadat i izraelski premijer Menachem Begin, a 1994. predsjednik PLO-a Jaser Arafat, izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres i premijer Yitzhak Rabin.
Godine 2009. nagradu je, gotovo preventivno, dobio američki predsjednik Barack Obama – zbog poziva na smanjenje nuklearnog naoružanja i zalaganja za mir u svijetu. Ubrzo nakon toga izbili su ratovi Arapskog proljeća.
Tisućljeće sukoba
Palestina je već tri tisuće godina inkubator vjerskih ratova. Židovi su, od Mojsija nadalje, vjerovali da su izabrani narod kojem je Jahve darovao tu zemlju.
U miru su živjeli dok su poštovali Božji zakon, ali su padali u ropstvo kad bi ljubav prema vjeri zamijenili ljubavlju prema novcu. Bogatstvo su najčešće stjecali trgovinom, a ne proizvodnjom – i to ih je činilo metom moćnijih naroda.
Rimljani su im oduzeli zlato i zemlju, a nakon pobune ih protjerali širom carstva. U progonstvu ih je održavala vjera da će se jednoga dana vratiti u svoju svetu zemlju.
Povratak i britanska podjela
Masovniji povratak Židova počeo je 1880-ih. Doseljenici su otkupljivali zemlju od Arapa novcem prikupljenim u židovskim zajednicama diljem svijeta.
Do 1939. broj Židova se udvostručio, a s njima je raslo i gospodarstvo. No, zapošljavali su jeftinu arapsku radnu snagu, čime su beduinske nomade pretvorili u stalne stanovnike.
Tako je, s rastom židovskog stanovništva, rastao i broj Arapa. Velika Britanija je kontrolirala useljavanje i održavala mješovitu strukturu stanovništva, što je izazivalo stalne sukobe.
Napadi su uslijedili 1920., 1929. i 1936. godine, a Židovi su se počeli organizirati i stvarati vlastite oružane postrojbe.
Drugi svjetski rat i rođenje Izraela
Tijekom Drugog svjetskog rata porastao je broj ilegalnih useljenika. Britanci su ograničavali useljavanje kako bi zadržali arapsku lojalnost – baš u vrijeme kad je u Europi počeo najveći progon Židova.
Dok je Hitler provodio genocid, Britanci su progonili one koji su pokušavali pobjeći u Palestinu.
Kada je neprijateljstvo postalo neizdrživo, Britanija se 1948. povukla, a 14. svibnja iste godine proglašena je neovisnost Države Izrael.
Od tada Izrael nastoji protjerati što više Arapa i oduzeti im zemlju, ali ih istodobno zapošljava kao jeftinu radnu snagu. U okolnim državama Arapi protjeruju Židove, čime zapravo pomažu rast izraelske populacije.
Raste i gospodarstvo – ali i mržnja. Povremeni ratovi ne donose trajno rješenje.
Dvostruka logika Izraela
Kako bi trajno riješili problem Palestinaca, Izraelci su 1980-ih osmislili planove za slabljenje arapskih država i poticanje iseljavanja Palestinaca iz Gaze, Zapadne obale i Golanske visoravni.
Istodobno su Palestincima davane radne dozvole za svakodnevni rad u Izraelu.
Palestinci su tako u Izraelu zarađivali plaće, a poreze plaćali Hamasu i Hezbolahu.
Izraelske sigurnosne službe zatvarale su one koji su pokazivali mržnju, dok su ih poduzetnici zapošljavali – jer za jaku vojsku treba snažno gospodarstvo.
Na taj su način, paradoksalno, izraelske radne dozvole pomogle jačanju terorističkih organizacija.
Napad Hamasa i izraelski odgovor
Prilika za masovno protjerivanje Palestinaca ukazala se 7. listopada, kada su pripadnici Hamasa napali Izrael iz Gaze, ubili više od 1400 ljudi i oteli više od 240 talaca.
Izrael je odgovorio totalnim napadom – blokadom struje, vode i hrane te masovnim bombardiranjem.
Stanovništvo je potisnuto prema jugu, ali Egipat ih nije želio primiti, pa se rat nastavio. Hamas je vjerovao da će se muslimanske zemlje dići protiv Izraela, no to se nije dogodilo.
Fanatici su, kao i obično, pogrešno procijenili stvarnost.
Nova realnost
Izrael je shvatio da mora uvoziti jeftinu radnu snagu iz Indije, Filipina i Nepala.
Istodobno, arapskim novcem financirani su protuizraelski prosvjedi i medijske kampanje diljem svijeta – iako globalno postoje i drugi sukobi o kojima se šuti.
Kako bi se smanjili prosvjedi i pritisci, američki predsjednik Donald Trump pokušao je posredovati. Nakon više pokušaja, postignut je dogovor o prekidu rata.
Izraelska vojska se polako povlači, a Hamas obećava puštanje talaca. No koliko će mir potrajati – nitko ne zna.
Ako Izraelci nastave s dvostrukom ljubavlju – i prema vjeri i prema novcu – mir neće dugo trajati.
Ako se u Gazi počnu graditi hoteli, a Palestinci budu samo radnici, mir će biti privremen.
Tek kad budu vlasnici, možda zaključe da rat nije dobar za posao.
Zašto Trump nije nagrađen? Donald Trump ipak nije dobio Nobelovu nagradu za mir.
O njoj odlučuje Norveški Nobelov odbor, koji imenuje norveški parlament (Storting), a odluke su uvijek političke.
Za većinu zapadnih liberalnih i „woke“ političara Trump je simbol otpora njihovim ideološkim uvjerenjima.
Za njih on nikada neće biti mirotvorac – čak ni ako zaustavi rat u Ukrajini.
