Ukrajina

Postoji zanimljiva paralela između Puka Azov u Ukrajini i HOS-a u Hrvatskoj. Kao i HOS, Azov je prvotno bio dobrovoljački bataljun s ideološkim elementima, a kasnije je postao dio redovnih snaga. Nakon toga, mediji, politički protivnici i propaganda nastoje stigmatizirati jedinicu, naglašavajući kontroverznu prošlost nekih članova, baš kao što je nekad u Hrvatskoj bilo s HOS-om zbog simbola i ideologije. U oba slučaja postoje dvije suprotstavljene percepcije: za one koji brane zemlju – heroji i simbol otpora; za protivnike i propagandu – ekstremisti i „problematična“ jedinica.

Širenje ovog utjecajnog formiranja, optuženog za njegovanje fašističkih i nacionalističkih ideologija, imat će posljedice na svaki budući mirovni sporazum. Tijekom proteklih nekoliko tjedana, ruska 51. kombinirana armija probila je ukrajinsku obranu sjeveroistočno od Pokrovska, nastojeći izolirati ukrajinske snage koje brane grad. Kako bi zatvorile taj prodor, ukrajinske snage angažirale su brojne postrojbe, predvođene 1. „Azovskim” korpusom Nacionalne garde.

Dok su rezultati borbi u trenutku pisanja još neizvjesni, prisutnost čitavog „Azovskog” korpusa i njegova „sestrinskog” korpusa u redovnoj vojsci iznenadila je mnoge promatrače. Većina ih se sjeća kao jedinice od oko 1000 ljudi, a sada su šokirani činjenicom da je prerasla u dvije višebrigadne strukture s više od 20.000 do 40.000 vojnika svaka. Rast i krajnje desna ideološka orijentacija ovog formiranja mogli bi imati snažan utjecaj na buduće mirovne pregovore o Ukrajini.

Milicijski bataljun Azov osnovao je Andrij Bilecki, kojeg su mnogi optuživali za rasističke i bijelosupremacističke stavove. U jednom trenutku, Kongres SAD-a zabranio je jedinici primanje američke pomoći upravo zbog ekstremističkih stavova. Postrojba je stekla reputaciju na bojnom polju zauzimanjem Mariupolja 2014., premda su tadašnje pobjede možda bile prenapuhane zahvaljujući izvrsnom PR-u.

Prema Minskim sporazumima, ukrajinske milicije trebale su biti raspuštene, no 2015. uključene su u strukturu Nacionalne garde – s ciljem profesionalizacije i uklanjanja ekstremističkih ideologija. U kojoj je mjeri to uspjelo teško je procijeniti, budući da je zadržan veći dio starog kadra. Azov se pri tome oslanjao i na nacističku simboliku Waffen-SS-a iz Drugog svjetskog ratam analizira  Responsible Statecraft.

Ukrajina de facto raspolaže dvjema vojskama – jednom pod Ministarstvom obrane i drugom pod Ministarstvom unutarnjih poslova (Nacionalna garda). Za razliku od američke Nacionalne garde, ove postrojbe su redovite borbene snage.

Od ruske invazije 2022., Azov se borio s profesionalnošću i žestinom na više bojišta. Istaknuli su se u Mariupolju, gdje su zajedno s 35. marinom brigadom mjesecima branili grad prije predaje u ruševinama tvornice Azovstal. U međuvremenu, Bilecki je osnovao i druge jedinice oko Kijeva, koje su se kasnije spojile u 3. jurišnu brigadu ukrajinske vojske.

Do 2023., Azov se razvio u dvije elitne brigade: 3. jurišnu brigadu vojske, kojom je zapovijedao Bilecki, te 12. brigadu Nacionalne garde pod Denisom „Redisom” Prokopenkom, zapovjednikom u Mariupolju. Uz to, bivši borci osnovali su i specijalnu postrojbu Kraken, koja također koristi neonacistička obilježja, unutar vojne obavještajne službe HUR.

Azov je kroz svoje djelovanje stvorio reputaciju udarne postrojbe koja uspješno stabilizira bojište i provodi ofenzive, ali izbjegava uzaludne obrane i prevelike gubitke, čak i kad bi to značilo neposluh. Tako je 2023. kod Avdiivke odbio ostati u nemogućoj obrani i povukao se.

Do veljače 2025. Azov je postao jezgra novih korpusa: 3. vojnog i 1. korpusa Nacionalne garde. Danas njegovo vodstvo kontrolira devet brigada, Kraken i brojne potporne jedinice, ukupno 40.000 do 80.000 ljudi – gotovo 10% ukrajinskih oružanih snaga. To Azov čini posljednjom visokomotiviranom i borbeno sposobnom formacijom Ukrajine, dok su mnoge druge brigade uništene ili iscrpljene, a redovi popunjeni nespremnim regrutima.

Politički utjecaj i izazovi za mirovni proces:
Iako Azov nema snažnu političku podršku u anketama (oko 4,1%), njegova vojna moć daje mu de facto pravo veta na odluke vlade – slično osmanskom janjičarskom korpusu. Još 2019., kada je Zelenskij pokušao provesti Minske sporazume, Azov je odbio povući se s bojišnice unatoč predsjedničkoj zapovijedi.

Ovdje bi mirovni proces mogao naići na zid: Rusija inzistira na „denacifikaciji” upravo zbog skupina poput Azova, dok bi Ukrajina teško mogla razoružati 10% svojih najefikasnijih snaga. Čak i ako se postigne dogovor, postoji opasnost da bi Azov nastavio s niskointenzivnim ratovanjem na bojišnici, podržavao otpor na okupiranim područjima i time potkopavao trajni mir.

Evolucija Azova – od bataljuna do dvaju korpusa – predstavlja ogroman izazov za Ukrajinu poslije rata. Ako Zapad u mirovnim pregovorima ne adresira „pitanje Azova”, rizik od ponovnog izbijanja sukoba i širenja rata na Europu ostaje vrlo visok,