Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a danas saborska zastupnica i samostalna politička figura, ponovno je uspjela izazvati buru u javnosti. Ovoga puta – ne zbog zakonskog prijedloga, ne zbog inicijative u Saboru, nego zbog nekoliko statusa na društvenim mrežama o „klečavcima“ – muškarcima koji svake prve subote u mjesecu mole na javnim trgovima.
U nizu objava na X-u i Facebooku, Orešković proziva te molitelje zbog, kako kaže, „neustavnog i nepristojnog političkog performansa usmjerenog protiv žena, Ustava i našeg načina života“. U retorički oštrom tonu postavlja pitanje: mole li se oni za svoje žene, ili za potčinjavanje tuđih? Traži odgovore o organizatorima i dozvolama, a cijeli čin opisuje kao civilizacijski rikverc.
Mole li se klečavci za svoje žene ili se petljaju u tuđe brakove, tuđe odnose, tuđu privatnost i intimu? Hoćemo li napokon saznati tko stoji iza ovog neustavnog i nepristojnog političkog pefromansa usmjerenog protiv žena, Ustava i našeg načina života?https://t.co/Ggc3gC4Kas
— Dalija Orešković (@OreskovicDalija) October 4, 2025
Na prvi pogled – ništa neočekivano. Orešković je dosljedna u svojoj progresivnoj i sekularnoj poziciji, i u tome nema ničeg spornog. Ali ono što vrijedi analizirati nije toliko što govori, nego kako i zašto to govori.
4⃣. 1⃣0⃣. 2⃣0⃣2⃣5⃣.
Dalija O.
Mene zanima,mogu li ja danas od vas dobiti odgovor na pitanje,znate li TKO organizira MOLITVU na našim trgovima,i jesu li za SVA okupljanja prve subote u mjesecu,oni koji to organiziraju,dobili odgovarajuće dozvole od MUP-a…❓
+Odgovor ministra❗️ pic.twitter.com/yJBSdGWJO5— 🎖 🅽 🅴 🅲 🅹 🅴 🅿 🅸 š 🅰🎖 (@RashoVeljkov1) October 4, 2025
Politika kao moralna pozornica
Dalija Orešković već dugo komunicira kroz moralni diskurs. Ona ne gradi političku vidljivost kroz projekte ili stranačku infrastrukturu, nego kroz moralno pozicioniranje – kao glas razuma, ustavnosti i građanskog morala u zemlji u kojoj se te riječi prečesto zaboravljaju.
No, problem nastaje kada moral postane sredstvo za medijski performans, a ne temelj za dijalog.
U njezinim statusima teško je pronaći pokušaj razumijevanja fenomena javne molitve. Umjesto toga, dominira sarkazam, retorička pitanja i otvoreno etiketiranje. Poruka nije „raspravimo o granicama vjere i javnog prostora“, nego „oni su politički projekt protiv žena“. Time se tema odmah zatvara – pretvara se u sud, ne u raspravu.
Od Ustava do emotikona
Posebno je zanimljivo što se Orešković neprestano poziva na Ustav. „Neustavno“, kaže, „nepristojno“, „protiv našeg načina života“. U teoriji, pozivanje na Ustav trebalo bi značiti pozivanje na pravne norme i racionalnu argumentaciju. U praksi, ovdje to funkcionira više kao simbol moralne nadmoći – kao moderna verzija fraze „Bog je na našoj strani“.
Ustav tako postaje dekorativni element u političkoj borbi za medijski prostor. I to nije nepoznat mehanizam: u eri društvenih mreža, političari koji nemaju veliku stranku ili novčanu mašineriju preživljavaju upravo kroz statusnu politiku – politiku izraza, ne akcije.
Snažna izjava, emotivni ton i jasno „mi“ protiv „njih“ donose ono što je najvažnije: vidljivost, interakciju, pozornost.
Borba za pažnju, ne za promjenu
Nema sumnje da Orešković vjeruje u ono što govori. Njezina borba za prava žena i za sekularnost države nije novo ni hinjeno uvjerenje. Ali stil kojim to danas radi sve više podsjeća na borbu za digitalnu prepoznatljivost – borbu u kojoj svaka rečenica mora biti oštra, svaka poanta moralno apsolutna, svaka objava viralna.
I tu je suština problema: društvo koje se dijeli između „vjernika“ i „liberala“ ne treba još jedan povod za podjele, nego političare koji će znati kako ih prevladati.
Ako se svaka tema pretvori u test moralne čistoće, onda nema više politike – samo beskrajna serija statusa i reakcija.
Umjesto zaključka
Dalija Orešković ima pravo tražiti odgovore o transparentnosti okupljanja. Ima pravo propitivati motive i poruke. Ali ako to radi kroz retoriku ironije i optužbe, a ne kroz dijalog i argument, tada postaje upravo ono protiv čega se nominalno bori – politička performerka koja traži pozornost više nego promjenu.
U vremenu kad politika sve više sliči društvenoj mreži, možda bi najvažniji čin hrabrosti bio – malo tišine i malo više argumenata.
