Nema ničeg hrabrog u tome da se pod krinkom solidarnosti s Palestincima širi antisemitizam. Tekst Vedrane Rudan ne razlikuje kritiku izraelske politike od kolektivnog napada na Židove i „cioniste“ kao zamišljeni homogeni blok. To nije prkos protiv moćnih, to je recikliranje najopasnijih stereotipa koji su u prošlosti služili kao opravdanje za progon i uništenje čitavih naroda.
Usporedba Izraela s Hitlerom, pozivanje na „konačno rješenje“ i govor o „ratu protiv cionista“ nisu tek retorički ukrasi. To su obrasci koji antisemitizam maskiraju kao političku analizu. Takva retorika dehumanizira i širi mržnju, a time čini upravo ono što navodno osuđuje.
Kritizirati izraelsku vladu zbog Gaze legitimno je i potrebno. No kada kritika prijeđe u kolektivnu demonizaciju Židova i „cionista“, to prestaje biti politička rasprava i postaje huškanje. Rudan u svom tekstu prelazi tu granicu.
Oni koji se zaklinju u humanost, a usput potiču prezir i nasilje prema jednoj zajednici, gube moralno pravo govoriti o pravdi. Govor mržnje ne oslobađa Palestince, ne spašava djecu Gaze i ne donosi mir – samo hrani nove krugove mržnje.