PROGLAS ZELENOG ODREDA
Mi, veterani prošlih ratova, ali ne i besramnih mitinga, objavljujemo svijetu – i posebno svima koji misle da rat definira čovjeka – sljedeće:
Mi nismo “branitelji”.
Nije zato što ne cijenimo svoje kolege, već zato što odbijamo da naš život, naše rane i naše uspomene budu rob prisile političkog narativa. Rat smo preživjeli, ali ne želimo da on postane naša karijerna iskaznica.Mi nismo ni HDZ ni SDP.
Ne, ne. Mi ne služimo večnim ratovima statusa, kvadrata i medijskih nastupa. Naša oružja su lopate, bicikli i ideje, a ne šatori, plakate i HDZ-ove table.Naš rat je prošao – naš mir počinje.
Mi gradimo, ne rušimo. Pretvaramo kasarne u kulturne centre, minirana polja u urbane vrtove, a mitove o trajnoj vojnoj žrtvi u stvarni život i svakodnevni humor.Mi ne čekamo odobrenje.
Ako netko misli da veterani moraju nositi etiketu da bi postojali, mi kažemo: “Ne, hvala.” Mi postojimo u stvarnosti, ne u propagandi.Naša snaga je u običnom životu.
Mi smo ratovali da bismo mogli živjeti. Ako nas tražiš u šatorima ili u besplatnim medijskim kampanjama – nećeš nas tamo naći. Naći ćeš nas gdje se ljudi smiju, rade, uče i sade drveće.Mi preuzimamo odgovornost – ali bez ceremonijala.
Dok drugi grade političke karijere na tuđoj patnji i spominju rat kao trajni dokaz domoljublja, mi preuzimamo odgovornost za stvarni život: školu, okoliš, urbano planiranje, klimatske promjene i male revolucije svakodnevice.Ne tražimo slavu, tražimo razumijevanje.
Nismo tu da bismo se uklopili u hijerarhije moći ili bili inspiracija za plakate i spomenike. Tu smo da pokažemo da iskustvo rata ne mora biti vječna etiketa, nego alat za stvaranje života, a ne politike.Poruka svijetu:
Rat ne definira čovjeka. Etikete ne definiraju identitet. Možemo – i hoćemo – biti ljudi prije nego što postanemo simboli.
Mi smo ovdje. Mi postojimo. I ako mislite da nas ne možete razumjeti – dobro. Mi ionako ne tražimo odobrenje.
Kronika distopijskog otpora
Grad je i dalje pod opsadom šatora, komemoracija i beskrajnih tabloida.
Ali u tim ulicama, među ostacima propagande i memorijalnih plakata, pojavljuju se biciklističke kacige.
U urbanim vrtovima, između kasarna i minskih polja, ljudi rade, smiju se i uče da život može postojati i izvan vječne ceremonije ratne patnje.
Državni mediji urlaju: “Oni nisu pravi veterani! Nisu na listama, nisu na šatorima, nisu na televiziji!”
Zeleni odred šuti. Ne treba im potvrda, ne treba im naslovnica, ne treba im odobrenje.
Njihova snaga je u običnom, svakodnevnom otporu – u životu koji nije definiran prošlošću, nego izborom da se gradi budućnost.
I tako, u zemlji koja zaboravlja kako se živi, pojavljuju se oni:
Hrvatski branitelji – Zeleni odred Možemo: Veterani bez etikete.