lipanj 2026

Inicijativa mladih za ljudska prava predložila je nedavno gradskim institucijama usvajanje „Preporuka za inkluzivnu i participativnu memorijalizaciju žrtava ratnog i institucionalnog nasilja u Gradu Zagrebu“. Kako sami vele: „Festival bi kroz film, kazalište, radionice i igru povezivao kulturu sjećanja, ljudska prava i neformalno obrazovanje.“ Cijeli projekt bavio bi se sudbinama triju djevojčica: Lee Deutsch, Aleksandre Zec i Madine Hussiny. Poznati stručnjak za odnose s javnošću i analitičar Thomas Bauer u svom se osvrtu odmah osvrnuo na političku i financijsku pozadinu ove priče: „Ne sumnjam da buju Možemosi sve to podržali i dali im masu naše love.“

Za svakoga tko imalo prati političku scenu, pozadina ove kulturne akcije potpuno je prozirna. „Pametnijim i svjesnijim ljudima iz ove, naoko nebitne vijesti, jasno je baš sve“, piše Bauer. „U njoj je sažeta suvremena boljševička agenda, ribrendana i šarenija, ali ništa manje odlučna da uništi sve kaj joj se nađe na putu. Neovisna Hrvatska, zapadna civilization, kršćanstvo, obitelj, pojedinac, slobodno tržište… Kako li su to samo mudro zapakirali! Vučićevsko korištenje djece za ‘viši propagandni cilj’. Od komšilučkog maga PR-a za glupane može se puno naučit.“

Poveznica koju ova inicijativa pokušava nametnuti zagrebačkoj javnosti iznimno je opasna jer uspostavlja lažni kontinuitet povijesne krivnje. Kako to Bauer objašnjava: „Poveznicu shvaćate. I Lea i Aleksandra i Madine žrtve su ustaša. Lea onih originalnih, Aleksandra onih iz 1991., a Madine ovih suvremenih. Okrutnih Mupovaca koji čuvaju granice Hrvatske i EU te ne dopuštaju izbjeglicama da ‘kreoliziraju’ Europu.“

Uspoređivati demokratsku Hrvatsku iz 1991. godine s ustaškim režimom prvorazredna je manipulacija. „A ružno je to brate. Ružno je Hrvatsku iz 1991. uspoređivat s NDH“, naglašava Bauer i podsjeća na ključnu povijesnu činjenicu: „Aleksandra Zec bila je žrtva kriminalaca. Ne države.“

S druge strane, u istu se jednadžbu potpuno suludo gura hrvatska policija i vojska, koje se krivi za nesreću na željezničkoj pruzi u kojoj je stradala Madine Hussiny. Pritom se potpuno prešućuje širi kontekst i uloga same Hrvatske na tom prostoru. „Iako je mala Hrvatska u njen Afganistan poslala vojsku, ne bi li ga učinila boljim mjestom za sve, pa i za Madine. Nisu uspjeli, povukli su se i Ameri, di ne bu Hrvatska. Pritom je život dao naš komandos Josip Briški. No sumnjam da je njih briga za to“, otvara Bauer pitanje očitog manjka empatije prema vlastitim žrtvama.

Da je pokretačima ovog festivala doista stalo do nevino stradale djece i univerzalne humanosti, njihova bi „kultura sjećanja“ obuhvaćala sve žrtve, bez ideološkog ključa. No, tu na scenu stupa njihova čuvena selektivna empatija. Kao jasan primjer prešućene žrtve bivšeg sustava, Bauer navodi obitelj Ševo i njihovu pokćerku „koju je zajedno s mamom i tatom, pripadnikom ‘neprijateljske emigracije’, 1972. smaknula UDBA.“ Autor je tu potpuno jasan: „Samo da su spomenuli Rosemary Ševo, sve bi bilo okej. Time bi pokazali da im je doista stalo do nevino stradale djece.“

Jednako tako, autor podsjeća da obitelj Zec nije jedini tragični slučaj iz tog razdoblja. „Kao što niti Aleksandra Zec nije jedino dijete stradalo u Domovinskom ratu. U gradu koji bi sve ovo trebal financirat, Dječja bolnica napadnuta je zabranjenim kasetnim streljivom“, piše Bauer, ukazujući na to kako se rane samog Zagreba svjesno ignoriraju.

Pozadina ove priče, prema Bauerovoj analizi, zapravo leži u uvozu stranih ideoloških programa i agendi, točnije političkog programa Jeana-Luca Mélenchona. „Lik se otvoreno zalaže za kreolizaciju Francuske“, upozorava Bauer. „A to je za one koji nisu imali 5 iz geografije, miješanje kultura, jezika i rasa iz koje onda nastaje nekaj novo. Ne trebam vam reć da mladi francuski Gen Z tupani obožavaju tog lika. Ovo kaj tu gledamo priprema je terena za ‘kreolizaciju’ Hrvatske, za 10, 20, 30 godina.“

Na koncu, autor zaključuje kako je stvarnu pravdu i uvažavanje realnosti nemoguće očekivati od ove političke opcije jer su im ciljevi sasvim drugačiji. „No to je iluzorno očekivat od ekstremne ljevice. Njih nije briga za realnost, bitan je samo program uništenja temelja judeokršćanske civilizacije, kako bi se na razvalinama izgradila orvelijanska nakaza proleterske revolucije, iako današnje ‘proletere’, apsurda li nevjerojatnog, predstavlja gradonačelnik koji je s 40 godina imal 4 godine radnog staža“, zaključuje Thomas Bauer. Dok god javnim novcem financiraju ovakvu selektivnu empatiju, dužnost je neovisnih medija da neumoljivo prokazuju to licemjerje.

Glavni tajnik Domovinskog pokreta i državni tajnik u Ministarstvu demografije i useljeništva Mladen Barać gostovao je u emisiji “Novi dan” na N1, gdje je komentirao inicijativu svoje stranke o osnivanju posebne hrvatske izborne jedinice u BiH te pismo Ivana Penave u kojem se spominje uspostava Herceg-Bosne unutar “Sjedinjenih Država BiH”.

Barač se osvrnuo na izjavu premijera Andreja Plenkovića, koji je taj prijedlog nazvao populističkim i istaknuo da je za promjenu izbornog sustava nužan dogovor svih stranaka u BiH, Barać je rekao da se slaže s Plenkovićevom detekcijom manjkavosti izbornog zakona, ali je upozorio da se bez dogovora domaćih lidera BiH vrti u krug, što izravno šteti međunacionalnim odnosima uoči izbora u listopadu.

Barać je odbacio tvrdnje da DP-ova retorika iritira većinski narod, naglasivši da u BiH ne postoji većinski narod te da se traži ispravljanje nepravednog položaja Hrvata kroz povratak na izvorne postavke Daytona ili kroz vanjsku intervenciju koja bi spriječila preglasavanje. Objasnio je da se razlika između DP-a i HDZ-a očituje u tome što HDZ zbog sestrinske stranke prihvaća trenutačni izborni model, dok DP zagovara proaktivniji, američki pristup. Dodao je kako vjeruje da oko ovog pitanja postoji konsenzus gotovo svih domaćih opcija, osim platforme Možemo, te je primijetio pozitivnu evoluciju kod predsjednika Zorana Milanovića, koji danas jasno prepoznaje probleme Hrvata u BiH.

Izborni zakon Barać vidi kao preduvjet za bolju suradnju s Bošnjacima, ocijenivši trenutačnu državu ekonomski neodrživom, glomaznom i neefikasnom, uz napomenu da unutar EU ne postoji jedinstven stav o rješenju. Upozorio je da SDA i Bakir Izetbegović nisu predani europskom putu, dok je srpska strana okrenuta Rusiji, zbog čega su Hrvati jedini stvarni zagovornici ulaska BiH u EU.

Što se tiče Republike Srpske, naveo je da je Milorad Dodik lobiranjem u Washingtonu uspio anulirati sankcije te da podržava hrvatske zahtjeve samo unutar Federacije, no Barać zaključuje da će ustavne reforme na kraju morati obuhvatiti cijelu državu. Najavio je da će DP 17. lipnja predstaviti Deklaraciju partnerima, a potom je uputiti Saboru i predsjedniku Republike.

U kuloarima političke i istraživačke scene sve se glasnije šuška o novom pravosudnom potresu. Informacije koje je saznao Aleksandar Saša Savić, a koje potvrđuje nekoliko neovisnih izvora, sugeriraju da se priprema teren za ozbiljne pravne akcije koje bi mogle izravno pogoditi obitelj Kekin. Naravno, konačna i službena vijest bit će tek ona koju objavi USKOK, no trenutačni potezi na terenu govore sami za sebe.

Kadrovske promjene u Gradu Buje kao uvod u akciju

Cijela priča dobiva svoj opipljivi povod kroz naizgled administrativni potez u Istri. Grad Buje je upravo raspisao javni natječaj za imenovanje pročelnika/pročelnice Upravnog odjela za prostorno uređenje,

gradnju i zaštitu okoliša. Ono što upada u oči jest činjenica da se službenik prima na određeno vrijeme – radi obavljanja poslova čiji se opseg privremeno povećao.

Izvori bliski istrazi tvrde kako ovo privremeno pojačanje u lokalnoj administraciji nije slučajnost, već izravna posljedica istražnih radnji koje se provode oko Elvisa Glavičića. Kada se zagrebe ispod površine ove administrativne odluke, postaje jasno da se u pozadini valja nešto puno veće od običnog natječaja za posao.

Poveznica s antikorupcijskom akcijom “Dorina”

Kako bismo u potpunosti razumjeli kontekst, potrebno se vratiti na veliku antikorupcijsku operaciju “Dorina”, koja je uzdrmala Istru. Upravo u tom pravnom i istražnom kontekstu ponovno isplivavaju detalji o imovini obitelji Kekin na tom području, o čemu je ovaj portal već detaljno pisao u tekstu pod naslovom: “Pjevaj Mile pjevaj…”].

Među lokalnim strukturama u Istri već tjednima kruže priče da je suosumnjičena Jelena Perossa odlučila surađivati s istražiteljima i, narodski rečeno, “propjevala”. Iako su kuloarski tračevi uvijek u sferi nagađanja kojima ne treba slijepo vjerovati, indikativno je da se pritisak oko ovog slučaja ne smanjuje, već naprotiv – eskalira.

Hoće li USKOK povući ključni potez?

Dok se u javnosti stvara slika o nepogrešivom moralnom kompasu i “elitizmu bez pokrića” pojedinih političkih aktera s lijeve scene, pravosudna tijela očito tiho slažu mozaik. Pitanje porijekla i načina stjecanja imovine u Istri ponovno

dolazi pod povećalo, a administrativni potresi u Gradu Buje mogli bi biti tek prve domine koje će pokrenuti lavinu.

Čeka se službena potvrda USKOK-a, no politički i istražni kuloari već su poslali jasnu poruku: mirni dani za obitelj Kekin mogli bi ubrzo postati prošlost.

USKOK predložio novi dokaz u aferi oko državnih potpora protiv ministara Horvata, Aladrovića, Tolušića te predsjednika SNV-a Miloševića!

USKOK je na zagrebačkom Županijskom sudu zatražio uvrštavanje novog dokaza u postupak protiv više bivših državnih dužnosnika optuženih u aferi poznatoj pod nazivom “Po babi i stričevima”.

Piše: Aleksandar Saša Savić

Riječ je o sadržaju mobitela nekadašnje dužnosnice Ministarstva poljoprivrede Ružice Njavro, uređaja koji je istražiteljima bio tehnički nedostupan godinama nakon oduzimanja. Na optuženičkoj klupi nalaze se bivši ministri Darko Horvat, Josip Aladrović, Boris Milošević i Tomislav Tolušić te gradonačelnik Županje Damir Juzbašić. Tužiteljstvo ih tereti za nezakonitosti povezane sa zapošljavanjima i dodjelom državnih potpora.

Novi dokaz i očekivanja istražitelja

Tužitelji smatraju da bi podaci pronađeni na napokon otključanom uređaju mogli sadržavati komunikaciju važnu za rasvjetljavanje okolnosti slučaja. Posebno ih zanima eventualna razmjena poruka između Ružice Njavro i Ane Mandac, nekadašnje suradnice Darka Horvata, kao i komunikacija s Tomislavom Tolušićem. Ana Mandac bila je obuhvaćena istragom, no tijekom postupka priznala je krivnju te postigla sporazum s USKOK-om.

U središtu postupka državne potpore

Prema optužnici, sporne su odluke o dodjeli potpora poduzetnicima na područjima s većinskim ili značajnim udjelom nacionalnih manjina. Tužiteljstvo tvrdi da su tvrtke Cestogradnja iz Slatine i Megamont iz Šaševa dobile ukupno 400 tisuća kuna državnih sredstava iako navodno nisu zadovoljavale propisane kriterije.

Istražitelji pritom ukazuju na ranije utvrđenu komunikaciju između Ane Mandac i Ružice Njavro. Prema navodima optužnice, u prosincu 2018. godine dogovoren je sastanak nakon kojeg su u porukama spomenute upravo tvrtke koje se danas nalaze u fokusu slučaja.

Obrana osporava prijedlog

Branitelji optuženih oštro su se usprotivili prihvaćanju novog dokaza. Istaknuli su da je uređaj zaplijenjen još 2020. godine te smatraju da treba utvrditi na koji je način bio pohranjen i zaštićen tijekom proteklih godina. Prema njihovom stajalištu, prije eventualnog prihvaćanja sadržaja mobitela potrebno je otkloniti svaku sumnju u moguću kompromitaciju ili izmjenu podataka. Sudsko vijeće nije odmah donijelo odluku, već je najavilo da će najprije analizirati dostavljenu dokumentaciju.

Tijekom nastavka rasprave saslušana su i dvojica svjedoka. Jedan od njih, poduzetnik koji nije ostvario pravo na potporu, te bivši koordinator Srpskog narodnog vijeća uključen u pomoć prijaviteljima na natječajima, iznijeli su svoja saznanja o provedbi programa. Svjedok koji je surađivao s poduzetnicima potvrdio je razgovore s Borisom Miloševićem i Draganom Jeckov o problemima u provedbi natječaja, ali je naglasio da nije imao informacije o navodnim popisima korisnika kojima su potpore dodijeljene mimo propisanih pravila.