Piše: Tugomir E.
Korupcija je smrtonosna, mada to nije najčešće odmah vidljivo.
U Novom Sadu se nedavno dogodila tragedija u kojoj je u padu kolodvorske nadstrešnice smrtno stradalo 15 ljudi. Sada je jasno da je uzrok tragedije to što je nadstrešnica bila preopterećena. Pa kako je prošla tehnički pregled? I je li moguće da kolodvor nije dobio uporabnu dozvolu?
Naravno da je moguće jer se dogodila „idealna oluja“: vladajuća stranka se žurila da što prije ubilježi svoje novo postignuće, nadzorna tijela su na neki način bila „motivirana“ da na brzinu – moguće bez pregleda – izdaju pozitivno mišljenje… i onda se dogodilo to što se dogodilo.
Kao i u Turskoj prije nekoliko godina – poginuli deseci tisuća ljudi jer su zgrade bile loše građene, štedjelo se na materijalu, išle su jeftine konstrukcije. Iako Turska ima stroge protupotresne pravilnike očigledno se građevinari i investitori nisu pridržavali propisa. Kako je to moguće? Naravno, zbog korupcije.
Dakle svakome je jasno da je korupcija iznimno štetna i da može biti smrtonosna.
Trebaju li biti zabrinuti građani koji su uselili u tisuće zgrada u Turskoj u područjima koje nije pogodio recentni potres? Zar i njihove zgrade nisu loše građene? Ne zna se dok se ne dogodi potres.
No i borba protiv korupcije može biti opasna pa i smrtonosna. Kako pobogu, zar borba protiv korupcije nije automatski dobro djelo, bogougodno, izborni dobitak?
Nisu li programi maltene svih stranaka prepuni planova i želja za borbu protiv te ogromne opasnosti?
Ima nekih primjera, da počnemo s onima iz inozemstva, kada se borba protiv korupcije pretvori u uspostavljanje diktature. Ti primjeri pokazuju da korupcija nije istrijebljena – iako je medijski utišana – ali se pored nje dobilo još jedno zlo – diktatura.
Sjetimo se samo nesretne Bjelorusije ili Bjelarusa, bivše sovjetske republike, koja je ušla u tranziciju u turbulentnim ranim devedesetim godinama. Zemlja nije imala skoro nikakvog iskustva s tržištem nakon više desetljeća katastrofalne planske ekonomije.
Državna su poduzeća propala, a njihovi ostaci razgrabljeni od strane spretnih mešetara povezanih s vlašću ili podzemljem. Narod je bio užasnut i jako ljut nad ogromnom nepravdom i tražio je ispravljanje pravca.
I gle, među raznim političarima staroga kova javio se i jedan mlađahni, rječiti, koji je grmio protiv privatizacije, osiromašenja i sveopće korupcije. Imao je smiješne brkove i izgledao je poput seljaka kolhoznika… što je i bio.
Zvao se je Aleksandar Lukašenko i do tada je bio direktor nekog opskurnog kolhoza, seoske zadruge, negdje u bjeloruskoj nigdiji.
Dakle, taj simpatični čikica, batko kako su ga zvali (nešto poput babe Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši), je puno toga naobećavao i gle – bio je uvjerljivo izabran za predsjednika.
Grmoja: Pred nama je mogući rat, a Miro Bulj će učiniti sve da do tog rata ne dođe!
Prošlo je od tog trenutka 1994. već više od trideset godina i što? Lukašenko je još uvijek predsjednik.
Analize kažu da je prvih nekoliko godina bio dosta popularan, ali već dugo nije, dapače bjeloruski ga narod mrzi. Međutim, ne mogu ga smijeniti glasovima jer Lukašenko uvijek falsificira izbore. A prethodno utamniči neke opozicionare, druge protjera ili ušutka, a bilo je i nekoliko sumnjivih smrti, vjerojatno u režiji KGB-a, bjeloruske političke policije.
I naposljetku – ima li korupcije u Bjelorusiji?
Naravno da je ima, ali puno drugačije nego prije trideset godina – sada krade samo predsjednik i ljudi kojima on to odobri.
Ako je netko korumpiran bez predsjednikova dopuštenja taj bi se stvarno mogao vrlo loše provesti. A što je sa ukupnim sumama? Pa one su sada puno veće jer predsjednik zbog dostojanstva funkcije ne može krasti male iznose, samo stoine milijuna ili milijarde.
Dilema ne bi trebala biti „korupcija ili diktatura“ nego ne bi trebalo biti ni korupcije niti diktature ali…
Protiv hrvatske korupcijske hobotnice izjasnili su se mnogi, nema praktično političara koji nije rekao koju o tom problemu.
Međutim, ima tu i onih koji se zalažu za čvrstu ruku, prijeka i radikalna rješenja. Moglo bi se među njima prepoznati i one koji misle da bi oni kao diktatori mogli obračunati s korupcijom… neki to baš ni ne kriju.
Ali, hrvatski bi građani morali biti svjesni da moraju biti oprezni sa svojim glasovima – ne bi bilo pametno riješiti jedan problem stvaranjem većeg i zloćudnijeg problema.
Sjenke potencijalnih hrvatskih diktatora se već pomaljaju iz pozadine a jedna od bitnih značajki je verbalna logoreja protiv korupcije.
„Birajte mene jer sam pošten“ reći će, odnosno obračunat će se sa korupcijom nemilosrdno.
No, nitko još nije rekao kako. Možda uvođenjem diktature?
Treba biti oprezan, svijet je prepun vukova ogrnutih janjećom kožom.
