Do kada će Hrvatskoj vrhovni zapovjednici biti Titovi gardisti, bivši ponosni komunisti i ratni dezerteri koji se nisu odazvali na mjesto odaziva jer su bili kukavice ili su čekali ishod Domovinskog rata.
Zoran Milanović, osoba koja ne poštuje hrvatske institucije, krši Ustav države kojoj je na čelu, vrijeđa i omalovažava, elitist bez pokrića, stvarni šef nasljednika SKH, stranke koja je u svojim aktima pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske. Partija koja je s svojim obilježjima na šajkači i šljemu napala Hrvatsku. Ne vjerujem da takva osoba i takva država postoji igdje u svijetu. Hrvati su posebni ljudi, slušaju cajke, sanjaju radnička odmarališta, kupuju kravicu prije nego naprave štalu. Voze skupe automobile zadužujući se za cijelu plaću, a cijeli tjedan jedu grah ili traže evente da se badava najedu i napiju. Prije svakih izbora, osim zadnjih parlamentarnih, odu u crkvu i glasaju za partiju.
Pravosuđe, visoko obrazovanje, srednje školsko obrazovanje, osnovno obrazovanje, kultura, gomila NGO udruga nad svima bdije duh komunizma, svuda su, osim malo izuzetaka komunisti ili njihova djeca. Po nekim procjenama oko 700 000 Hrvata imali su dodir s partijom i Udbom na ovaj ili onaj način. Ako ih tražite gdje su oni i njihovi nasljednici pročitajte što sam napisao u početku ovog odlomka teksta. Upravo su oni poput ekipe iz Možemo predvodnici elitističke skupine i Mlade partizanke koja konja jaše. Oni su nova hrvatska elita, hrvatski elitistički establišment, spremni pisati o poštenju, a koriste svaku priliku da prevare državu i narod, narod kojeg se sjete u vrijeme izbora.
Toj elitističkoj skupini nekoga etiketirati kao mafijaše, kriminalno podzemlje, para strukture, kriminalna organizacija nije strano, mogli su, čini se da više neće, izgubili su oslonce ili će izgubiti oslonce, nazovimo ih pravim imenom pokrovitelje koji pripadaju njima i njihovoj sljedbi, njihovom komunističkom nasljeđu. Oni koji su protiv njih, ma koliko bili većina, osuđeni su biti krivci i za to su sami krivi. Krivi su što se Bogu mole, a glas daju onima koji ga mrze. Hrvatima ne treba grčka tragedija, oni imaju svoju, ali imaju i narod koji pamti kao zlatna ribica.
U Hrvatskoj se neka imena ne smiju spominjati, oni su zakonom zaštićeni, država stoji iza njih, obilno ih financira pa i “daruje” Nacionalne parkove, tamo glume, ali organiziraju vjenčanja članova obitelji, a sve pod pokroviteljstvom države, ali i lokalne zajednice gdje su na vlasti pripadnici elitističkih skupina ili nakupina, opet backgrounda ili nasljeđa sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća. Predsjednička kandidatkinja stranke Dom i nacionalno okupljanje znanstvenica i sveučilišna profesorica, jedna od rijetkih koja nema to komunističko nasljeđe, autentični kandidat hrvatskog naroda dobila je opomenu pred sudsku tužbu od Rade Šerbedžije jer se usudila izreći njegovo ime i upotrijebiti metaforu da je “okupirao” Brijune. Ako drugu Radi to smeta, neka ide na Frušku goru i tamo održava kazališne predstave, a mogao je tamo organizirati i vjenčanje kćeri, zar ne Rade. Nego Rade, ako možeš ti tamo organizirati vjenčanje kćeri , mogu li i ja organizirati vjenčanje svoje kćeri, naravno pod istim uvjetima i cijenama.
Nego, ima li još građevinskog zemljišta u Istri po akcijskim cijenama, ili je to rezervirano za elitizam, eto dajem obećenje da ću za gradsku feštu revati kao magare badava cijelo večer. I ja bih htio imati vilu vrijednu 1,5 milijuna eura, samo ne bih posuđivao vodu od susjeda. Ako napraviš štalicu i kravicu pa osiguraj joj i vodu da se napoji, to je taj hrvatski elitizam, uvijek nešto nedostaje, ili im je usfalilo novaca…
