Postoji jedna izreka koja kaže-ne morate vi ići na more, samo pošaljite novce. Hrvatima je more postalo nedosanjani san. Ni cjelogodišnja štednja ne može pokriti desetodnevni boravak na Jadranu. Dok hotelijeri i ugostitelji nemilice lažu opravdavajući nevjerojatnu grabež i nevjerojatnu pljačku gostiju, Hrvati traže alternativu u Turskoj, Grčkoj, Albaniji i Španjolskoj. Alternativu ne traže samo Hrvati, traže ju Nijemci, Česi, Poljaci. Tražili smo elitni turizam, dobiti nećemo ništa. Hrvatski turizam i ideju da Hrvatska rebaba biti elitna destinacija, a elitne destinacije prate i elitne cijene, vrhunski hoteli i vrhunski izvanpansionski sadržaji, nemamo ništa od toga, imamo grabež.
Ilustracia Pexsels
Apartman dva kilometra od mora, građen i namješten osamdesetih godina prošlog stoljeća, a namještaj je možda i stariji, ni manje ni više 200 eura, ako će te klimu morate doplatiti 10 eura, ležaljka na plaži 30 eura. Mjesta ima gdje hoćete, od Istre do Konavala. Živo Hrvatski turizam, živjela hrvatska poslovnost, Živjela posluga koja za komunikaciju koristi prevoditelje na mobilnim aplikacijama.
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bili smo svjedoci punih prtljažnika pašteta i mesnih narezaka gostiju iz ondašnje istočne Europe, onih iza željezne zavjese. Danas Hrvate idu na more punih prtljažnika upravo kao ti gosti s početka osamdesetih, a navika koja je bila poznata s odlaska na skijanje s loncima punih sarme ostala je ista, samo umjesto sarme nosi se punjena paprika. Gosti iz osamdesetih godina sada su postali elita, oni jedu u restoranima, a Hrvati samo gledaju iz prikrajka u strahu da im i to gledanje netko ne naplati.
#image_title
Popiti pivo ili kavu u kafiću je luksuz, trgovine počinju podsjećati na lokalne trgovine iz unutrašnjosti gdje lokalci ispred piju pivo, a kava u kafićima je na nivou cijena s Manhattana ili Palm Beach, kako stvari stoje uskoro će kava na Trgu Svetog Marka u Veneciji biti jeftinija. Jedino na što su Hrvati osjetljivi je djeca i njihova molba za sladoledom i iako teška srca posljednji euro odvojit će za njihovu kuglu sladoleda. Još tužnija je priča kada naručite litru vina, a konobar s Filipina vam donese bokal vina sumnjive kvalitete i naplati 50 eura. Budite sretni ako vam ne naplati i čaše iz kojih ćete to vino popiti.
Svega će se Hrvati žrtvovati da potočaju noge u svom, još uvijek, moru. Podnijeti će žrtvu, taman nakon povratka jeli posni grah mjesecima, a između čušpajz od slatkog kupusa. Meso će im biti nedostižno, čak i ono odmrznuto iz trgovačkih centara, od svinja i junadi zaklanih davno prije njihovog rođenja. Hrvati polako postaju mazohisti, sami sebe uporno kažnjavaju da bi u svojoj državi na svom moru postali gosti kojima je to isto more svake sljedeće godine postaje nedosanjani san. Elitni turizam skrivan iza grabeži i brze zarade i pohlepa tjeraju Hrvate da mijenjaju navike. Lavor i suncobran u dvorištu postaju njihova stvarnost.