Nakon utakmice Hajduka i Istre na Poljudu, srpski mediji ponovno su pokrenuli svoju već poznatu kampanju etiketiranja Hrvatske i hrvatskog naroda kao “ustaških”, koristeći navijanje na stadionu kao povod za širenje mitova, laži i licemjernih optužbi.
Telegraf i Kurir, predvodnici tabloidnog propagandnog novinarstva u Srbiji, u naslovima tvrde da je na Poljudu održan “ustaški” ili čak “nacistički pir”. Povici navijača poput “Za dom – spremni” ili pjesma “Kiša pada, Srbija propada” koriste se kao alat za plasiranje već dobro poznate teze: da je Hrvatska fašistička država koja slavi zločine.
U srpskoj javnosti već desetljećima dominira narativ o tome da su Srbi jedine žrtve ratova 90-ih, dok se njihova vlastita odgovornost za agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo sustavno ignorira. Ta mitomanija – njegovanje iskrivljenih i povijesno neutemeljenih mitova o “genocidu nad Srbima” i o tome kako su svi ratovi bili upereni protiv njih – i dalje živi u beogradskim medijima i političkom vrhu.
Rat u Hrvatskoj 1991. započela je Srbija, napadom JNA i srpskih paravojnih postrojbi na međunarodno priznatu državu.
Gradovi poput Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića, Karlovca i brojni drugi bili su meta brutalnih napada.
Etnička čišćenja, logori, silovanja i masakri počinjeni su nad nesrpskim stanovništvom diljem regije, dokumentirani od strane UN-a i Haaga.
Unatoč tisućama žrtava tih zločina, Srbija se nikada nije ispričala, a ratni zločinci se i dalje slave kao “heroji”.
Zanimljivo je kako se srpski mediji zgražaju nad navijanjem na stadionima, dok se istovremeno u Beogradu podižu murali osuđenim ratnim zločincima poput Ratka Mladića, a genocid u Srebrenici – koji je priznao cijeli civilizirani svijet – otvoreno se negira.
Za razliku od Srbije, Hrvatska je prošla kroz proces suočavanja s vlastitom prošlošću: Haški sud je sudio i hrvatskim generalima, a država se distancirala od zločina koji su počinjeni mimo zapovijedi i zakona. Hrvatska ne negira Oluju, već je slavi kao pobjedničku i legitimnu obrambenu operaciju koja je okončala rat.
Pjesme i skandiranja s tribina – pa i one neukusne – nikada nisu jednosmjerno pitanje. Srpski navijači desetljećima skandiraju “Ubi Hrvata”, crtaju kukaste križeve po stadionima, pale hrvatske zastave i pjevaju o klanju. No o tome beogradski mediji šute.
Kada se hrvatski narod okuplja i slavi svoju pobjedu, kada navijači skandiraju domoljubne ili provokativne poruke, to u Beogradu doživljavaju kao prijetnju. A zapravo ih boli istina: da su u Oluji izgubili ono što su započeli zločinom – i da Hrvatska danas postoji, slobodna i svoja.