Ivica Granić analizira povodom obljetnice smrti Ivice Račana njegova postignuća i ostavštinu, krenuvši od njegovog političkog djelovanja u komunističkom režimu kao osobe iz sustava, do djelovanja u demokraciji i obnašanja vlasti na koju je došao prije svega zaslugama političkih stranaka poput HSS-a i HSLS-a. Analizu Ivice Granića prenosimo u cijelosti
“Prije nekoliko dana obilježena je godišnjica smrti Ivice Račana, vidim mnogi ga i dalje slave, veličaju.Kod Hrvata je poznat fenomen ‘blaženoga povijesnog zaborava’, to smo znali… ali baš ovoliko. Praktički sve Račanove odluke iz 1990. kao i iz razdoblja njegove vlade (2000.-2003.) spadaju među najkontroverznije (da li samo najkontroverznije) u novijoj hrvatskoj povijesti. Krenimo redom:
1. Predaja oružja Teritorijalne obrane JNA (1990.)
Dokumentirana činjenica. Krajem 1990. dok je bio na čelu SKH-SDP-a, i formalno još uvijek glavni u strukturi vlasti prije prvih višestranačkih izbora, hrvatska Teritorijalna obrana razoružana je i oružje predano JNA. Radi se o značajnim količinama naoružanja, procjene govore o mogućnosti naoružavanja desetaka tisuća ljudi, uključujući protuoklopne i topništvo. Za razliku od Slovenije, koja je to spriječila, Hrvatska je ušla u rat praktički goloruka, oslanjajući se na uvezene količine, policiju i rezerviste. Je li bila riječ tek o ‘fatalnoj pasivnost’ pred agresijom ili nečem drugom? Puno gorem! Usput, drug Budo je istodobno u UN-u uspješno lobirao za blokadu uvoza oružja na prostor tadašnje SFRJ. Dakle, jedan drug ti oduzme i ono malo oružja što imaš a drugi ti zabrani naoružati se.
2. Napuštanje Sabora kod izglasavanja nezavisnosti 25. lipnja 1991.
Nije samo ‘napustio’ u smislu demonstrativnog izlaska u zadnji tren, kako se često misli. SDP je pod njegovim vodstvom glasao protiv(!) Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH. Predlagali su nekakvu alternativu koja je uključivala razdruživanje, ali s, gle čuda, mogućnošću nove jugoslavenske zajednice. Većina SDP-ovih zastupnika, 19 od 20, izašla je iz dvorane ili nije podržala prijedlog HDZ-a, čak je drugarica Gordana (Čede) Grbić tražila izvođenje himne ‘Hej Slaveni’ umjesto ili uz ‘Lijepu našu’. Inače, Račan je HDZ ranije nazivao ‘strankom opasnih namjera’.
Uglavnom, kada je 94 posto građana na referendumu glasalo za odluku o samostalnosti SDP je bio protiv, kasnije su tvrdili da su ipak podržavali suverenost, ali ‘ne tako’.
3. Zlatne rezerve
HNB je pod guvernerom Željkom Rohatinskim, postavljenim u Račanovo vrijeme, 2001. prodala oko 13,1 tonu zlata od ukupno 15,5 tona dobivenih sukcesijom. Prodano je po izuzetno niskoj cijeni, kasnije bi vrijedilo višestruko više, riječ je o gubitku stotina milijuna eura. Račanova vlada to nije spriječila. Kasnije je Sanaderova vlada prodala ostatak. Je li u pitanju tek samo primjer lošeg upravljanja državnom imovinom ili nešto posve drugo?
4. Dionice INA-e
Račanova vlada (2003.) prodala je 25% + 1 dionicu INA-e mađarskom MOL-u za 505 milijuna dolara, uz davanje značajnih upravljačkih prava, pet od sedam članova uprave i nadzornog odbora. To je otvorilo put kasnijim problemima s upravljanjem i štetu hrvatskim interesima. Radi se o početku prodaje strateških resursa. Sanader je kasnije nastavio s dodatnim ‘paketima’.
5. Sanirane banke
Nakon ‘Tuđmanove ere’ mnoge banke su bile sanirane državnim novcem o velikom trošku poreznih obveznika. Račanova vlada ubrzala je njihovu prodaju stranim bankama, u kratkom roku prešlo je preko 90 posto hrvatskog bankarstva u strane ruke. Dakle, sanirane su novcem Hrvata a profitirali su strani vlasnici, uz gubitak(!) kontrole nad kreditnom politikom. Doduše, početak tog procesa bio je i prije Račana, ali on ga je jako intenzivirao.
6. Granični sporazum sa Slovenijom
Čuveni Drnovšek-Račan sporazum iz 2001. Parafiran je, dakle, taj sporazum kojim bi Slovenija dobila 80 posto Savudrijske vale (Piranskog zaljeva) i koridor prema međunarodnim vodama, uz ustupanje dijela hrvatskog mora i podmorja. Izazvalo je to burne reakcije i optužbe za izdaju. Sporazum nije ratificiran u Saboru i nikada nije stupio na snagu. Račanovi suradnici, poput Gorana Granića, kasnije su Sporazum branili kao pragmatično rješenje za EU put, ali većina javnosti ga je odbacila.
7. Suradnja s Haškim sudom i ‘detuđmanizacija’
Račanova vlada, uz Mesića, intenzivirala je suradnju s ICTY-jem: slanje dokumenata, izručenja, uhićenja. To je uključivalo i optužnice protiv hrvatskih generala Gotovine, Bobetka i dr. što je bio dio šire strategije kriminalizacije Domovinskog rata i ‘detuđmanizacije’, tj. sustavnog rušenje Tuđmanovog naslijeđa, revizije povijesti i servilnost prema međunarodnim pritiscima tobože ‘radi EU i NATO integracija’. Bilo je i tajnih optužnica i pritisaka Carle del Ponte kojima se nije opiralo. Za Račana i njegove to je bila nužna ‘normalizacija’ i suočavanje s prošlošću, a zapravo je riječ o klasičnoj izdaja i tzv. samokriminalizaciji.
8. Ukidanje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata
Komisija je osnovana još 1991. godine Zakonom o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata. Vodio ju je Vice Vukojević, a zadatak joj je bio prikupljanje imena, okolnosti stradanja i dokaza o žrtvama od 1941. do poraća uključujući Bleiburg, Križne puteve, jame, logore i masovne likvidacije nakon svibnja 1945. Komisija je radila na popisivanju žrtava i onih iz NDH vojske i civila, i onih stradalih od partizana komunista, prikupljala arhivsku građu, surađivala s crkvom, iseljenicima i svjedocima. Do 2000. prikupila je značajan dio podataka o poratnim zločinima, koji su bili tabu u Jugoslaviji.
Što je učinila Račanova vlada?
Odmah nakon dolaska na vlast u siječnju 2000. ‘zamrznula’ je rad Komisije.
Zapečaćene su prostorije s dokumentacijom i pismohranom. U veljači 2001. SDP-ov zastupnik Nenad Stazić podnosi prijedlog za ukidanje Komisije. Svibnja 2002. Sabor, pod vlašću Račanove koalicije, donosi Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava (NN 66/2002.). Time je Komisija formalno ukinuta.
Cilj je bio spriječiti potpuno utvrđivanje razmjera komunističkih zločina nakon 1945. masovne egzekucije bez suda, ‘marševe smrti’, jame, jer bi to narušilo službeni narativ o ‘oslobodilačkoj borbi’ i ‘antifašizmu’ kao temelju nove vlasti. Kasnije je, kao alibi, Račanova vlada 2001. osnovala neku drugu komisiju za istraživanje komunističkih zločina, pod vodstvom Gorana Granića, ali je njezin rad također bio ograničen i izvještaj nije dobio veliki publicitet. Nisu učinili praktički ništa. Osim napisanog postoje i mnoge druge kontroverze, poput naftnih biznisa, Bijelih noći, destrukcija HV-a itd. međutim odnijelo bi to jako puno prostora. Sve napisano zapravo je općepoznato! Zašto ga onda mnogi slave ovih dana? Odgovore prepuštam vama.
Inače, sve ovo što je napisano izvadak je iz jedne moje ranije objave/kolumne na jednom portalu u kojoj sam, vjerojatno među prvima, vrlo jasno naglasio kako su praktički ‘… sve ključne Račanove odluke imale dugoročno pogubne posljedice na gospodarstvo, teritorij i nacionalni identitet…’. Na te tri sitnice, naime. I dobio ‘po prstima’ i od onih od kojih se nikada ne biste nadali. Konačno bi se moralo shvatiti kako se povijest ne mijenja prešućivanjem. Nego hrabrošću i činjenicama!