Društvenim mrežama proširila se objava koju potpisuje Veljko Mladenović. Objavu su masovno podijelili korisnici društvenih mreža, a prenosimo je u cijelosti:
**„Autocesta Zagreb–Beograd, duga 382 kilometra, otvorena je 27. srpnja 1950. godine. Bilo je to vrijeme kad su ceste spajale ljude. A onda su došle devedesete – i tom istom autocestom krenuli su u jednom smjeru tenkovi, a u drugom traktori.
Prvi tenkovi iz SFRJ upotrijebljeni su 1991. godine – ne protiv vanjskog neprijatelja, već protiv jednog naroda unutar države, prvi put od Drugog svjetskog rata. Sve što se dogodilo nakon toga bila je posljedica te odluke. Da 1991. nismo krenuli na Hrvate tenkovima, 1995. ne bismo bježali na traktorima.”**
U nastavku autor podsjeća:
„Jučer su se u Srijemskim Karlovcima obilježavali dani ‘Oluje’. Feštu je organizirao isti onaj radikal i sudionik progona, koji je zajedno sa Slobom i Šešeljem Srbima obećavao kuće protjeranih Hrvata iz Vojvodine i granicu Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica.”
Zatim se izravno obraća:
**„Dragi moji Srbi, rat nije počeo 5. kolovoza 1995. godine. Počeo je 1991., kada smo uz pomoć JNA protjerali 550.000 Hrvata, srušili 1.436 katoličkih crkava – nijedna nije ostala čitava na okupiranom području. Četiri godine smo svakodnevno bombardirali Hrvatsku, sravnili Vukovar, okupirali petinu teritorija, veličali velikosrpsku ideologiju.
Danas su slike izbjeglih Srba tužne i bolne – ali odgovornost ne leži kod onih koji su ih dočekali, već kod onih koji su ih ondje i doveli.”**
Autor iznosi snažnu analogiju:
**„Što biste rekli da Nijemci, gledajući snimke svojih izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata, krive druge za svoju tragediju? Rekli biste: NE, sami ste krivi, podržavali ste Hitlera, činili zločine. Isto je i s nama.
Godine 1995. čak 98 % Srba podržavalo je Miloševića. Razumijete li razmjere tog ludila koje se vodilo iz Beograda?”**
Kritika političkog stanja u Srbiji ide dalje:
**„Prevareni ste. Poraženi ste. Dok ne osudimo vlastite zločince i ne zabranimo im političko djelovanje, Srbija neće imati budućnost.
Da imamo državnika s vizijom, skupovi povodom ‘Oluje’ ne bi služili širenju laži, već suočenju s istinom: velikosrpska politika vas je dovela ovdje. Ne Hrvati. Ne NATO. Ne Zapad. Vaši vođe – i vi koji ste ih slijedili.”**
Osvrće se i na pitanje suočavanja s prošlošću:
„Srbija se nikada nije suočila ni s jednim svojim porazom. Nije razumjela ni vlastite ni tuđe rane. I danas gradi zidove, umjesto mostova. Hrvatska je nudila Z4 plan. Zašto ste to odbili? Pitajte roditelje. Možda oni znaju…”
Sarkastično se osvrće i na propagandne filmove:
„Jesu li u filmu ‘Oluja’ prikazali Vučića kako 1995. drži miting u Glini i poziva Srbe da odbace Z4 plan? Jesu li prikazali srpsku policiju koja izbjeglicama brani ulazak u Srbiju? Tko glumi one koji su naplaćivali vodu uz cestu?”
Podsjeća na doček izbjeglica:
„Nije prošlo sto godina – prošlo je trideset. Sjećamo se kako ste te izbjeglice dočekali: poniženi, iskorišteni, prevareni. I danas se Srbijom širi ista retorika, ista lažna obećanja, isti sendvičari, isti nacionalizam.”
Zaključno:
**„Srpska politika danas ista je kao devedesetih – sanja o Kninu, o Prizrenu, o Kosovu. A kad ponovno dođe traktor, svi su iznenađeni.
Umjesto da djecu trujete mitovima o ‘legendama’ i ‘herojima’, učite ih da u Europi nema granica. Da se ljudi ne dijele po vjeri ni naciji, već po dobru i zlu.”**
I posljednja, najteža poruka:
**„Dragi moji Srbi, sve dok su vam vođe Vučić i Dodik, bit će i Oluja. Nije samo politika problem – problem je narod koji nije ustao protiv zla.
Ako ste šutjeli, ako ste podržavali Miloševića, Šešelja, Karadžića, Mladića – vi ste odgovorni. Vi ste krivi.
I vaše ruke – krvavije su od hrvatskih.”**
Tekst je izrazito kritički intoniran i govori o nužnosti unutarnje katarze srpskog društva u vezi s ratovima devedesetih – posebno s pozicije odgovornosti za agresiju, etničko čišćenje i posljedice Oluje. Autor jasno iznosi stav da je srpska strana agresor, a da izbjeglički val 1995. nije bio uzrok, već posljedica.
Izravno obraćanje čitatelju (“Dragi moji Srbi…”) stvara snažan emocionalni kontakt.
Kontrasti i metafore (“tenkovi u jednom smjeru, traktori u drugom”; “zidovi umjesto mostova”) čine poruke upečatljivima.
Snažna analogija s Njemačkom nakon 1945. potiče na moralno razmatranje kolektivne krivnje.
Glavna teza autora jest da Srbija ne može naprijed dok ne prizna vlastitu ulogu u zločinima, ne odbaci nacionalizam i ne razvije kulturu kritičkog preispitivanja prošlosti. Kritika nije samo prema vlastima, već i prema narodu koji, prema autoru, snosi dio odgovornosti jer je aktivno ili pasivno podržavao ratne politike.
Ovaj tekst bez sumnje izaziva podjele – dok nekima može djelovati kao hrabro suočavanje s prošlošću, drugima će djelovati kao optužba ili čak izdaja. Korištenje izraza poput “krvave ruke” i kolektivna odgovornost može izazvati negativne reakcije, iako je intencija autora očito moralno buđenje, a ne osuda svih pojedinaca.