U zemlji u kojoj se vlast ne osvaja na izborima, nego u oglasnom prostoru između YouTube videa i Instagrama, Hrvatska je prestala biti država. Postala je algoritamski upravljan sitcom, gdje se likovi biraju prema broju klikova, a ne sadržaju. Politički programi? To je ono što algoritam prepozna kao “spam”.
Oporba, i lijeva i desna, pokušava ući u kadar, ali kamera je već okrenuta. A oni koji znaju gdje je objektiv, snimaju sezonu za sezonom – bez konkurencije.
Zagreb, kad eksperiment postane eksplozija
Sjećate se “grada eksperimenta”? Zagreba koji je trebao biti švedski stol urbanih rješenja, zelene politike i antikorupcijske revolucije? E pa, taj grad danas podsjeća više na buffet s ostacima – sve prekriveno PR-umakom i posluženo investitorima s vilicom u ruci.
Hipodrom? Nekad simbol javnog dobra, sada fast food parcela za milijarderski kapital. GUP? Prilagodljiv kao gumeni medvjedić – savitljiv na zahtjev. “Struka” u urbanizmu danas znači “koga znamo iz agencije”. A stanari Trnja i Kajzerice? Umjesto parkova dobivaju betonske poligone uz PowerPoint prezentacije o “zelenim koridorima”.
Možemo!, nekad ponosni nositelj borbe protiv “krupnog kapitala”, danas glumi tehničku podršku istom tom kapitalu. Kompromis, kažu. Pragmatizam, dodaju. Politika odraslih, objašnjavaju. A sve što građani čuju je – “ups”.
Foto HDZ
Kad se nema što reći, vratimo se u NDH
Kada ti se raspadaju gradilišta, kada ti projekti kasne, a stranka šuti o 70 milijuna kuna za fontanu od obećanja – uvijek se možeš okrenuti sigurnoj karti: povijesti. Partizani, ustaše, crnokošuljaši, nacisti iza svakog ćoška. Retorika kao stari VHS – izlizan, ali još uvijek radi u političkom magnetoskopu.
A HDZ? On sjedi u tišini, kao djed u dnevnom boravku koji zna da će unuci ionako doći po džeparac. Ne mora govoriti – sve već ima. Program? Prepisan iz Možemo! – samo s logom HDZ-a. Radnička prava, subvencije, socijalna osjetljivost – sve to pakirano u celofan stabilnosti i dostavljeno putem HRT-a.
Oglašavanje: novo bojište demokracije
Digitalna oglašavanja postala su novi izborni prag. Ako te nema na Googleu – ne postojiš. Ako ti algoritam ne odobri oglas – nemaš pravo glasa. A gle čuda – HDZ prolazi kroz filtere bez ogrebotine. Možemo! je pak dobio lekciju iz “digitalne šutnje” kad su njihovi oglasi misteriozno povezivani s poljskom desnicom. Ups. Greška? Ili “bug u sustavu”?
Mali politički igrači su digitalna verzija mime artista u tihoj sobi – mašu, gestikuliraju, ali ih nitko ne čuje. Veliki? Njima algoritam i napiše govor.
Desnica, politički beskućnici bez WiFi signala
Desnica, s druge strane, hoda bez krova nad glavom u medijskom pustinji. Bez institucionalne baze, bez redakcijskih prijatelja i bez algoritamskog blagoslova – svedena je na dekoraciju. Kada govore o inflaciji, natalitetu, korupciji – nema nikoga. Kada spomenu rodnu ideologiju – eto ih na naslovnicama. Ali ne zato što su važni, nego jer ih treba ispružiti na križ.
U tom procesu, svaki pokušaj suvisle rasprave biva uvučen u karikaturu. A narod, zasićen pamfletima, okreće leđa. Ili – još gore – počinje razmišljati.
Korupcija: univerzalna valuta hrvatske politike
Ako ste pomislili da je mito nestalo iz Zagreba, imamo lošu vijest: samo je promijenilo kaput. Više se ne nosi smeđa kuverta – sada se koristi natječaj, komisija, PR agencija. Prijatelji dobivaju poslove, neprijatelji prijetnje, a građani press konferenciju s power-pointom punim riječi “transparentno” i “inkluzivno”.
Možemo! kritizira HDZ za uhljebništvo, dok paralelno uhljebljuje svoje. HDZ kritizira Možemo! za nesposobnost, dok gradi ceste koje se raspadaju prije otvaranja. I svi zajedno glume da je to “politički pluralizam”.
Sumrak digitalne kampanje: Povratak političke komunikacije u stvarnost
Demokracija na oglasnom stupu
U Hrvatskoj 2025. politika se ne vodi u Saboru, nego u oglasima između dvije pjesme na YouTubeu. Mediji su filtrirani, društvene mreže su moderirane, a izbori su samo oblik potvrde već ranije sklopljenih ugovora – s medijskim agencijama, PR kućama i algoritmima.
Oporba? Bez platforme, bez glasa, bez poziva. Desnica? Bez podrške, bez mikrofona. A HDZ? Ne mora se truditi. Samo mora biti vidljiv.
Tko ima medije, taj vlada. Ostali? Mogu si kupiti flomaster, isprintati program i zalijepiti ga na banderu. I nadati se da ih neće skinuti zbog “kršenja smjernica zajednice”.