Ustav nije ukras
Hrvatska ima Ustav. On nije zbirka lijepih želja ni svečana deklaracija koja se izvadi iz ladice samo za državne obljetnice. On je okvir koji nas štiti od samovolje – i tuđe i naše vlastite. U članku 34. stoji: “Dom je nepovrediv.”
To nije pjesnička metafora, nego pravno jamstvo. Ono kaže da nitko, baš nitko, ne može ući u vaš dom ili ograđeni prostor koji mu pripada bez zakonske osnove. Ne policija bez naloga. Ne političar. Ne susjed. Ne novinar.
Medijska oluja bez činjenica
U slučaju Danke Derifaj posljednjih dana svjedočimo nečemu opasnom: medijskoj oluji koja se ne vodi činjenicama, nego narativima. Napadi na Državno odvjetništvo, policiju i sudove vode se kao da je u pitanju politički progon, a ne primjena zakona.
Zaboravlja se redoslijed: policija djeluje pod nadzorom tužiteljstva, prikuplja dokaze, a DORH odlučuje hoće li se ići s optužnicom. To nije “naredba policije”, nego obrnuto – policija provodi naloge DORH-a. Sud će reći zadnju riječ. To je proces, i vrijedi za sve.
Nitko nije iznad zakona
Kada se počne širiti teza da je netko – zbog profesije – izuzet od kaznene odgovornosti, na opasnom smo terenu. Novinarima, kao i liječnicima, učiteljima ili policajcima, treba zajamčiti sigurnost i zaštitu od napada. No to nije isto što i davanje “licence” za kršenje zakona.
Kazneni zakon ne poznaje posebnu privilegiju koja bi nekome omogućila da povrijedi tuđe ustavno pravo, pa da se to opravda javnim interesom. Javni interes može opravdati objavu informacija, ali ne i fizički ulazak u prostor zaštićen zakonom.
Donese li sud presudu da je kriva, Danka Derifaj morat će u zatvor, zakon ne navodi izuzetak
Povjerenje u institucije nije luksuz
Ono što danas proglasimo “političkim progonom” bez dokaza, sutra može postati izgovor za rušenje bilo koje optužnice – bez obzira na činjenice. Ako se na DORH i sud vrši pritisak kampanjama i etiketama, poručujemo da se pravo odlučuje na naslovnicama, a ne u sudnicama.
Takva poruka ne pomaže ni medijima. Ona ih stavlja u istu kategoriju kao one koje kritiziraju – u kategoriju onih koji misle da pravila vrijede samo kad im odgovaraju.
Pravila igre su ista za sve
U demokraciji, prava i obveze vrijede jednako za sve. Ne postoji “novinarski članak 34.” niti “posebna verzija” kaznenog zakona. Postoji samo jedan Ustav i jedan zakon.
Braniti ga znači braniti princip da se svatko može pozvati na svoja prava – bez obzira na zanimanje, status ili popularnost. Onoga trenutka kad počnemo raditi iznimke, otvaramo vrata arbitrarnosti.
Ustav ne bira strane
Ustav ne pita jeste li poznati ili anonimni, jesu li vaše namjere plemenite ili sebične. On vam jamči ista prava koja jamči i onome tko vam je možda neprijatelj. I zato ga treba braniti. Ne zato što volimo one koje štiti, nego zato što vjerujemo u društvo u kojem pravila vrijede.
Jer ako Ustav ne vrijedi za sve – ne vrijedi ni za vas.