Piše: Dubravko Gvozdanović na društvenoj mreži
Postoji nešto duboko pogrešno u načinu na koji smo kao društvo odlučili mjeriti vrijednost žrtve, hrabrosti i sudjelovanja u obrani Vukovara 1991. godine. Kao da se i ta bitka, najteža i najsvetija među našima, pretvorila u svojevrsno natjecanje po principu tko je ispalio više metaka, tko je duže bio u logoru, tko je uništio više tenkova, tko je imao veći čin, tko je bio „pravi“, a tko „manje pravi“ branitelj.
I dok se tako dijelimo, istina o Vukovaru postaje sve tiša, a s njom i uspomena na one koji su otišli bez pompe i naslovnica u medijima pa u konačnici i bez zastava.
Povod ovoj mojoj kolumni vijest je o identificiranju četvorice vukovarskih branitelja, među njima i Jeana-Michela Nicoliera.
Mediji su, razumljivo, istaknuli njegovo ime. Ime stranca koji je došao u obranu tuđe zemlje i položio život za slobodu koja nije bila njegova, ali ju je osjećao kao svoju.
No istodobno, gotovo nezapaženo prošla su imena drugih poput Zorislava Gašpara, jednog od onih totalno nepoznatih i zapostavljenih branitelja koji su dali sve, prošli zarobljeništvo, premlaćivanja, poniženja, najgora mučenja i na kraju smrt.
On neće dobiti svoju ulicu, ime parka, a kamoli mosta… Njegovim imenom vjerojatno neće biti nazvan niti grumen zemlje na Sajmištu.
Njega i velike većine drugih nitko se ne sjeća niti će se sjećati, a i gotovo sam siguran da im manje-više nitko niti neće doći na sprovode.
Osim nas, nekoliko, u načelu, po današnjim vrijednosnim kriterijima, niš koristi prijatelja, kolega, sugrađana i u konačnici suboraca.
Barem za javnost.
Jer javnost pošto nema ovdje nikakve slave i koristi boli k…. za njih, a bogami i za nas!
A oni?
Oni su bili naši.
Naši od početka u prvim redovima, naši suborci, naši sugrađani, naši prijatelji iz djetinjstva…
I naši…tko zna što… Ali i dalje naši!
Ova nepravda nije samo u medijskom odnosu, ona je duboko ukorijenjena u nama samima. U načinu na koji mjerimo tko je veći heroj. Kao da postoji vaga za žrtvu.
Kao da onaj koji je ispalio 29 metaka vrijedi manje od onoga koji je ispalio 30. Kao da netko tko je uništio jedan tenk ne zaslužuje isto poštovanje kao onaj koji ih je pogodio pet. Kao da se junaštvo može brojati u statistikama, a ne u odluci da se ostane, kad se moglo otići.
Takvi kriteriji razdiru naše suborce, a posebice nas mještane Vukovara i bacaju sjenu na sve što je Vukovar tada značio, a i što znači sada.
Svaka rečenica velike većine mojih suboraca i svjedoka tih događaja počinje s „Ja“, a premalo je onih koji još govore „Mi“.
Iskreno, gotovo da niti ne postoje. U toj potrebi da se naglasi vlastita uloga, da se prisvoji komadić slave, izgubila se bit onoga zbog čega su ti ljudi stajali rame uz rame, dijelili streljivo, kruh, vodu i u konačnici ponajviše strah.
Neki su postali simboli, čak i totemi dok su drugi postali i ostali tek fusnote. Neke su postrojbe pretvorene u mitove, dok su druge, itekako i važnije u obrani grada, ostale prešućene. Danas mladi na temelju iskrivljenog prikaza o obrani Vukovara i primjerice mita o HOS-u, isključivo nose majice s HOS-ovim oznakama i uzvikuju „ZDS“, ne znajući da je bilo gotovo dvostruko više poginulih policajaca, pripadnika MUP-a RH, nego što je bilo ukupno pripadnika HOS-a.
A koliko je bilo drugih neumornih branitelja koji su prvi stali pred tenkove dok još HOS u Vukovar nije niti došao?!
I nitko ne nosi njihove oznake. Nitko niti ne pamti njihove brojeve, a kamoli imena.
Pamti se famozni ZDS koji tada, a i kasnije nitko nije niti upotrebljavao uključujući i same pripadnike HOS-a.
Al mit je stvoren.
I svi branitelji Vukovara bez obzira kojoj postrojbi pripadali šutke pokušavaju opravdati i dati legitimitet nečemu što nije bilo niti jest ostalo u uporabi.
Isto vrijedi i za mjesta borbi,
Trpinjska cesta postala je metafora cijelog otpora, dok Sajmište, Lužac, Bogdanovci, Mitnica i drugi dijelovi Vukovara i uostalom Borovo naselja kao i brojni drugi položaji ostaju u sjeni. To je toliko postalo očito da me prije nekoliko godina moja tetka sa suzama u očima upitala: „Je li se moj Andrija uopće borio u Vukovaru?“
Nažalost, tetak mi je poginuo na Sajmištu.
I dakako, samim time totalno je nepoznat javnosti.
Možda bi i bio heroj da je u istim okolnostima poginuo u nekoj drugoj ulici u nekom drugom dijelu grada?!
Al kako to objasniti tetki koja svake godine gleda na TV-u jedne te iste likove iz jedne te iste ulice koji objašnjavaju događaje iz Vukovara na način kao da se nigdje drugdje nije vodila obrana već isključivo u njihovoj i jednoj i jedinoj ulici?!?!
Nažalost danas se stvorio dojam da se cijeli rat odvijao samo na jednoj cesti?
I nigdje drugdje.
Ili da je samo jedna, brojčano vrlo mala postrojba bila ključna u obrani grada?!
Čak i među preživjelima iz logora pojavila se neka bolna ljestvica patnje, tko je bio duže, tko je više pretrpio, tko ima „duži staž“ logora.
Kao da trajanje zatočeništva određuje vrijednost života?!
Ili zasluge u obrani grada!?
Kao da onaj koji je bio „samo“ tri mjeseca u logoru nije dovoljno patio da bi ga se poštovalo.
I najteže, možda i najružnije od svega dopustili smo stvaranje prezira prema onima koji su se predali. Kao da predaja u okruženju, bez streljiva, bez hrane i bez lijekova znači izdaju?!?
Kao da nije bilo onih koji su, nakon što su se predali, bili mučeni i ubijeni. Kao da hrabrost ne može imati i lice nemoći.
Rat nije bio sportsko natjecanje.
Vukovar nije bio teren za usporedbe.
To je bio grad u kojem su ljudi ginuli jer su vjerovali da obrana grada ima smisla i da u konačnici obrana Domovine vrijedi više od njih samih.
A danas, kad imena poput Zorislava Gašpara, istinskog borca i heroja, prolaze tiho, a neki drugi postaju legende na naslovnicama, valja se zapitati, jesmo li izgubili osjećaj za pravu mjeru heroja?
Heroj nije onaj koji je imao više metaka, držao „Motorolu“, imao veći deklarativni čin ili duži staž u logoru.
Heroj je onaj koji je bio tamo kad se lomila sudbina grada, države i zemlje.
Onaj koji je, kad je sve nestajalo, ostao.
I to je mjera koja bi trebala biti sveta.
A sve ostalo je samo odraz sitnih ljudskih taština i glad za priznanjem koje ne dolazi iz potrebe da se oda počast, nego da se ugrabi djelić slave.
I zato danas, kad stojimo nad tihim grobovima onih kojih se više nitko i ne sjeti, dužni smo barem jedno, vratiti mjeru dostojanstvu.
Ne po broju metaka, činova, oznaka i epoleta pa ni po zarobljeničkim danima, nego po onome što se ne vidi i ne mjeri, po tišini kojom su otišli, po upornosti kojom su ostali, po vjeri kojom su stajali.
Jer veličina heroja ne piše se u novinskim kronikama, ne prenosi u raznoraznim osobnim dnevnicima na društvenim mrežama i posebice se ne tiska na majicama.
I nikako ne na grudnjacima i tangicama…
Ona se ogleda u zemlji pod našim nogama, u križevima na Memorijalnom groblju i u svakom još neizgovorenom imenu koje čeka da ga netko, barem jednom, izgovori naglas.
To je jedina istinska mjera heroja.
Zato, gospodo ili drugovi, nazovite se kako hoćete, naučite se poniznosti, jer ona je prvi korak prema istinskom uznesenju i odavanju počasti onima koji su dali sve i kojih danas nema.