Posljednjih tjedana hrvatski medijski prostor svjedoči događajima koji bi mogli označiti prekretnicu u pristupu povijesnim temama Drugog svjetskog rata. Sučeljavanja Ive Goldsteina i Igora Vukića, te kasniji nastup Goldsteina kod Ivana Hrstića, otvorili su pitanje znanstvene metodologije i vjerodostojnosti podataka o Jasenovcu. Po prvi put, u javnom prostoru suočili su se različiti pogledi na povijest, što je otvorilo vrata slobodnijoj i argumentiranijoj raspravi o temama koje su desetljećima bile tabu, piše Petar Škorić na društvenim mrežama.
Posljednjih dana svjedočimo medijskim događajima koji imaju potencijal postati povijesnom prekretnicom u raspravi o Jasenovcu i uopće načinu na koji se u Hrvatskoj pristupa osjetljivim temama Drugog svjetskog rata i poraća.
Nakon dugogodišnjih poziva na javnu raspravu, u emisiji Marina Vlahovića konačno se dogodilo dugo očekivano sučeljavanje između Igora Vukića i Ive Goldsteina. Odmah potom uslijedilo je Goldsteinovo gostovanje kod Ivana Hrstića na N1, gdje je, po prvi put u jednom mainstream mediju, otvoreno pitanje znanstvene metodologije i kriterija na temelju kojih se utvrđivao broj jasenovačkih žrtava.
Još donedavno tako nešto bilo je nezamislivo.
Što se zapravo dogodilo?
U oba nastupa Ivo Goldstein pokazao je sve slabosti narativa koji se desetljećima štitio od svake provjere.
U živom prijenosu jasno se vidjelo:
-nervoza i nesigurnost,
-izbjegavanje konkretnih odgovora,
-pozivanje na „općepoznate činjenice“ bez jasnih dokaza,
-nedosljednosti u argumentaciji,
-oslanjanje na ideologiju umjesto na metodologiju,
-paušalne tvrdnje o „preko 80.000 žrtava“ bez čvrstih temelja,
-potpuna nemoć suprotstavljanja dokumentima i provjerljivim navodima.
Ono što je godinama stvaralo iluziju „autoriteta“ sada se pred kamerama srušilo kao kula od karata.
Goldstein je, želeći demantirati druge, sam sebe demaskirao.
A ironija je u tome što su ga upravo njegove vlastite riječi najviše dovele u pitanje.
Od “Drobilice” do “Valjka” – simbolički slom narativa
Godinama je govorio o „drobilici kostiju“ koja je korištena u Jasenovcu. Nakon posljednjih emisija, pokušavajući spasiti tvrdnju, izrekao je da se „nije radilo o drobilici, nego o valjku“.
U trenutku se nadimak promijenio:
„Ivo Valjak“ – jer se valja u blatu vlastitih konstrukcija i neistina, u kojeg tone sve dublje.
Čovjek koji tvrdi da brani istinu sam stvara toliko besmisleno konstruirane narative kojima urušava vlastitu vjerodostojnost.
Nakon ovih sučeljavanja postalo je sasvim jasno kako Goldstein više ne može braniti brojke, metode ni izvore, a priznao je da se na službenom popisu žrtava Jasenovca nalaze i djeca koja su umrla od bolesti u bolnicama u Zagrebu, Sisku i Jastrebarskom.
Sučeljavanje Vukić–Goldstein važno je zato što je po prvi put otvoreno ono što je hrvatsku historiografiju desetljećima gušilo, a to je strah od istinske rasprave.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman – prvi hrvatski predsjednik na to je upozoravao još prije 40 godina.
U Bespućima povijesne zbiljnosti, u poglavlju Jasenovačkom mitu, kojem je namijenjena stožerna uloga protiv svakog hrvatstva, piše:
„Koliko pomanjkanje javnih rasprava o spornim pitanjima, koliko održavanja na historiografskom području
staljinističko-totalitarističkih pogleda i metoda!“
„Pitanje ratnih žrtava uopće, a posebno jasenovačkih, samo je jedan od najizražajnijih primjera takvog stanja.“
„Posvemašnji muk o mojim raspravama i knjigama, kao da ih nikada nije bilo…
Zbog tobožnjeg umanjivanja broja jasenovačkih žrtava pripisivani su mi svi pa i najteži grijesi.“
Stavovi predsjednika Tuđmana, aktualni su kao da su pisani u današnje vrijeme.
I zato nije pretjerano reći da bi se pokojni predsjednik danas zgrozio nad činjenicom da se protiv slobodnog istraživanja bore isti oni krugovi koji su se borili protiv njega.
I nekadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, jasno je rekao:
„Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime – i sa svijetlim i s tamnim stranama.
Treba napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava,
jer tada nije bila prava povijest. Bila je ideološka povijest.“
Ove riječi savršeno se uklapaju u zahtjev za cjelovitim i poštenim suočavanjem s prošlošću.
To nam nije potrebno zbog politike, već zbog utvrđivanja pune istine o svim žrtvama, bez obzira od koga su stradali i koje su vjere i nacije. Jer puna istina oslobađa.
Ovo je važno za Hrvatsku jer je:
✅ otvorilo prostor argumentiranoj raspravi
✅ srušilo mit da postoje nedodirljivi autoriteti
✅ omogućilo javnosti da čuje i drugačiji stav
✅ potaknulo pitanje metodologije kao temelja svake znanosti
✅ otvorilo put prema utvrđivanju cjelovite istine
Samo dokumenti, istraživanja i otvorena znanstvena stvarnost mogu dati punu sliku.
Sve ostalo je mit, a mitovi služe samo onima koji se boje prave istine.
Vrijeme je da se:
-uključe povjesničari svih svjetonazora,
-otvore svi arhivi, a ne samo oni ideološki selektirani,
-napravi revizija povijesti, kako je tražio kardinal Bozanić
-provedu interdisciplinarna istraživanja (arheologija, forenzika, demografija),
-napokon otkriju sva neistražena stratišta hrvatskog naroda,
-obiteljima žrtava vrati dostojanstvo i pravo na istinu
Jer žrtva je žrtva, bez obzira na stranu, vjeru, nacionalnost ili ime počinitelja.
Ta sučeljavanja pokazuju da je došao kraj vremenu straha od istine.
Hrvatska je napokon zakoračila u prostor slobodne, odgovorne i znanstveno utemeljene rasprave.
PORUKA ZA KRAJ
Zovite ih ponovno.
Istina se ne boji argumenata i analize, a mitovi se boje svakog otvaranja arhiva.