Povjesničar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u gostovanju na N1 televiziji detaljno je secirao dokumentarni film “Mirotvorac”. Njegova kritika nije usmjerena na lik Josipa Reihl-Kira, već na način na koji film koristi arhivsku građu za kreiranje specifičnog političkog narativa. Tako Nazor iznosi činjenično točne detalje o snimanju filma, te govori:
Kao i mnogi tadašnji načelnici policijskih uprava, zalagao se za mir i pokušavao pregovarati. To mu treba priznati. Kada danas gledam dokumente, jasno je da je išao razgovarati s onima za koje se već tada znalo da ne žele mir, da su spremni za rat i da će do rata doći. Nakon događaja u Borovu Selu mnogima je postalo jasno u kojem smjeru sve ide. Nažalost, on je tragično stradao.
Ne želim ulaziti u montažu ni tehničku kvalitetu filma, koji je u međuvremenu dobio tri nagrade. Međutim, problem je što nijedan član žirija koji je dodjeljivao nagrade nije povjesničar. Film se predstavlja kao djelo temeljeno na arhivskom gradivu – što jest točno – ali to gradivo nije cjelovito. Ono je selektivno korišteno, a ključne činjenice su izostavljene.
Primjerice, u filmu se sugerira da je ZNG bio paravojna formacija, što nikada nije bio. Također se provlači teza da smo svi jednako odgovorni za rat, možda čak i da je Hrvatska nešto više odgovorna. Na kraju filma jedan od naratora iznosi tvrdnju da rata ne bi bilo da su se slušali Kiro i Boljkovac. Time se implicira da smo mi, Hrvati, odgovorni jer ih nismo poslušali.
Već sam u kolovozu reagirao na napise pojedinih kolumnista koji su tvrdili da je ubojstvo Josipa Reihl-Kira uzrokovalo širenje rata u Slavoniji. To jednostavno nije točno. Dokument koji je potpisao 30. lipnja jasno pokazuje kakva je situacija tada bila, primjerice u Tenji. Kronologija događaja i izvori su neumoljivi.
Još 1988. godine u Srbiji se pojavljuju zahtjevi za formiranjem srpskih krajina u Republici Hrvatskoj i BiH, u vrijeme kada HDZ još nije bio na vlasti. U listopadu 1990. otvoreno se govori o naoružavanju. Zašto se u filmu ne objašnjava kontekst? Hrvatska je bila razoružana i suočena s prijetnjom rata. Što bi bilo da se nije počela naoružavati? Pogledaju li se dokumenti Jovana Raškovića iz siječnja 1991., jasno je da su ciljevi bili definirani i da se išlo prema projektu velike Srbije. Kako je moguće da se sve te činjenice zanemare, a da se sugestivno nameće zaključak o hrvatskoj odgovornosti?
Posebno je problematična izjava redatelja Ivana Ramljaka da se umjesto „indoktrinacije mržnjom“ učenika kroz posjete Vukovaru treba govoriti o Reihl-Kiru. O Reihl-Kiru svakako treba govoriti, ali tvrdnja o indoktrinaciji je neprimjerena. U programima posjeta Vukovaru učenicima se na kraju govori upravo o miru – o miru kao neprocjenjivoj vrijednosti.
Smatram da je film površan i tendenciozan. Reihl-Kir zaslužuje duboko poštovanje, ali nije zaslužio da se na njegovoj tragediji gradi jednostrana interpretacija. U filmu, primjerice, nema spomena važnog sastanka uoči događaja u Borovu Selu na kojem je sudjelovao. Kako je moguće izostaviti tako važan događaj? Nisu konzultirani svi relevantni akteri, a pojedine su snimke korištene sugestivno. Nije pročitano ni pismo sestre jedne od žrtava, koja je također imala što reći.
Kada govorimo o dezinformacijama, treba reći da se takve interpretacije, osobito o ratu u BiH, već godinama plasiraju u javni prostor. Ako se film poziva na arhivsko gradivo, onda ono mora biti prikazano cjelovito, a ne selektivno. U suprotnom, dobivamo djelo koje ne doprinosi razumijevanju povijesti, nego produbljuje podjele.