Svaki grad ima svoj karneval, a Zagreb je, čini se, u Noćnom maršu dobio svoj stalni ideološki maskenbal. Dok se centrom grada vijore zastave srpova, čekića i petokraka, prosječan se građanin s pravom pita u kojem vremenu i prostoru žive sudionici ovog skupa. Tako Ivica Granić analizira ovaj benigan, bezsadržaj i besmislen marš.
Iako je cijela scena, od radikalnog feminizma do slavljenja jugoslavenskih vrijednosti,za većinu društva čisti apsurd, možda je najbolje primijeniti staru dubrovačku mudrost: “svakoj budali njezino veselje”. Ako će nekoliko tisuća ljudi svoju negativnu energiju i ideološku zbunjenost izbaciti u jednoj šetnji, neka im bude, cirkusa je barem na ovim prostorima oduvijek bilo napretek.
Previše se pažnje daje tom Noćnom maršu, što god to značilo. Jasno je kako nije normalno sve to skupa, ali normalno je u smislu da se to događa, da nije neko iznenađenje u postsocijalističkim društvima kao što je hrvatsko. Pogotovo jer je narodu obučena luđačka košulja tako da je to za vladajuću nomenklaturu takozvana ne-tema.
Noćni marš u Zagrebu, organizira tzv. Feministički kolektiv fAKTIV, radikalno lijevi, tzv. antifašistički i tzv. antikapitalistički feministički kolektiv.
Organizatori marša i većina sudionika dolaze iz scene koja vidi Jugoslaviju kao pozitivan povijesni projekt, koristi simbole poput crvene petokrake, srpa i čekića, ponekad i reference na partizansku borbu ili kao dio tzv. antifašističkog identiteta, često ima jugonostalgični štih, ne nužno želju za povratkom države, znaju kako je to nemoguće, nego za nekim njihovim vrijednostima koje se povezuju s tim razdobljem, poput borbe za ženska prava s širim tzv. antikapitalističkim i tzv. antifašističko-internacionalističkim otporom. Otuda i solidarnost s Palestinom ili bilo gdje gdje vide ‘imperijalizam,’ ili ‘fašizam’.
Za te ljude, riječ je tek o grupici od nekoliko tisuća sudionika, nije kontradikcija marširati protiv patrijarhata i nasilja nad ženama uz petokraku ili reference na Jugoslaviju, upravo suprotno, oni to vide kao kontinuitet borbe: partizanke su bile emancipirane, socijalizam je donio pravo glasa, pobačaj, ravnopravnost itd.
S druge strane, za ogromnu većinu građana to je apsurd, provokacija ili čak uvreda, slaviti simbole države koja je propala u krvi i koja je bila totalitarna. Uglavnom, nije normalno sve to skupa za ogromnu većinu društva, ali je normalno za tu specifičnu lijevu subkulturu, za njih je to logičan ‘spoj feminizma, antifašizma i antikapitalizma’.
U Dubrovniku postoji jedna mudra poslovica koja kaže kako ‘svakoj budali treba dati njezino veselje’, pa ako ove ljude to veseli, neka marširaju do mile volje, cirkusa je oduvijek bilo i bit će, neka izbace iz sebe tu negativnu energiju, i njima i nama bit će lakše.