U svijetu koji vijesti konzumira u kratkim, često površnim bljeskovima, Iran je ostao jedna od najneshvaćenijih točaka na karti. Često ga trpamo u zajednički koš s arapskim susjedima, promatramo ga isključivo kroz prizmu crnih turbana i političkih tenzija, zaboravljajući pritom da gledamo u nasljednike carstva koje je udarilo temelje modernom svijetu. Da bismo razumjeli Iran, moramo oguliti slojeve propagande i vratiti se 2.500 godina unatrag, u vrijeme kada je Perzija bila prva istinska supersila čovječanstva.
Najbolje je situaciju u Iranu i oko Irana opisao francuski mislilac i književnik Thierry Meyssan koji piše:
Suprotno onome što bi nas naši mediji htjeli uvjeriti, Islamska Republika Iran nema totalitarniji režim od nas. Iran ima daleko stariju civilizaciju od
Zapada. Njegov narod posjeduje kvalitete koje nama nedostaju. Ne samo da ne bismo trebali biti ponosni što smo ih uništili, već bismo trebali slušati njihove glasove. Bez riječi, svjedočimo novoj vrsti rata, a da ga ne razumijemo.
Nekoliko fenomena
Nekoliko fenomena sudara se i zbunjuje naše razumijevanje: S jedne strane, i dalje smo pod utjecajem vojne nadmoći Zapada, koja je naše zemlje učinila gospodarima svijeta pet stoljeća. Ne možemo se natjerati da priznamo da siromašni mogu biti civiliziraniji od nas. Iranci nisu
impresionirani našom udobnošću i luksuzom.
Pa ipak, oni su nacija inženjera, daleko znanstveno obrazovanijih od nas. Njihovu civilizaciju prvenstveno karakterizira individualna, željezna
volja o kojoj nemamo pojma. U iranskim muzejima mogu se vidjeti umjetnička djela čijem su dovršetku umjetnici posvetili cijeli svoj život.
Takvo nešto ne postoji
Takvo nešto ne postoji u našem društvu jer vjerujemo da su kreativnost i koncentracija nespojive. Iranci imaju dugoročnu perspektivu na vrijeme i ne razmišljaju iz dana u dan. Druga karakteristika njihove civilizacije je općenitija, oni usmjeravaju svoje živote prema svojoj percepciji duhovnih
stvarnosti. To je vrijedilo i za naša društva na kraju srednjeg vijeka i tijekom renesanse.