Suprotno tvrdnjama i narativima nametnutima od bivšeg jugoslavenskog režima, koje i danas prenose službena politika Republike Hrvatske, većina medija i dio povjesničara, Zagreb 8. svibnja 1945. nije bio oslobođen, već okupiran ulaskom Jugoslavenske armije. Prema ovom sve jasnijem pogledu na povijest, kojeg je otvorila demokracija i višestranačje i otkrivanje brojnih stratišta hrvatskog naroda, ta je vojska sve do svog odlaska iz Hrvatske 1991. godine predstavljala okupacijsku silu i strano tijelo nad hrvatskim narodom. Hrvatska je toga dana bila „oslobođena“ na isti način kao što je Vukovar 18. studenoga 1991. bio „oslobođen“ od JNA i srpskih paravojnih snaga.
Piše Petar Perica
Zato se i danas postavlja pitanje povijesne dosljednosti: kako se istodobno može slaviti Oluja kao pobjeda nad jugoslavenskom vojskom i komunističkim nasljeđem, a 8. svibnja prikazivati kao dan oslobođenja od iste te vojske?
Svakome tko ima imalo poštovanja prema nevinim žrtvama, prema bez suđenja ubijenima, prema strijeljanoj djeci i civilima, teško je danas gledati kako se u Zagrebu organiziraju proslave pod simbolima režima koji je iza sebe ostavio masovne grobnice i desetljeća šutnje. Mnogi u tome vide isti obrazac koji su hrvatski branitelji gledali u okupiranom Vukovaru nakon njegova pada, slavljenje pobjede nad poraženim i prešućivanje zločina nad nevinima.
Nakon 8. svibnja 1945. uslijedila je uspostava komunističke diktature i represija nad hrvatskim narodom. Partizanske vlasti provodile su masovna uhićenja, likvidacije i progone političkih protivnika, intelektualaca, vojnika i civila. U Zagrebu su se, prema brojnim svjedočanstvima, ubojstva događala javno, po parkovima, livadama i ulicama, dok su hrvatski ratni ranjenici odvođeni iz bolnica i ubijani bez suđenja.
Mnogi zagrebački maturanti i mladići bili su mobilizirani pod izlikom služenja vojnog roka, nakon čega su završili na križnim putevima i u logorima, od kojih se velik broj nikada nije vratio. Hrvatske izbjeglice s područja NDH također su bile protjerivane i izložene represiji novih vlasti.
Osvajanje teritorija pod kontrolom NDH pratili su zločini, pljačke, silovanja i politički progoni. Većina kritičari komunističkog režima složna je da su metode koje je Jugoslavenska armija koristila 1945. godine imale obilježja etničkog čišćenja i revolucionarnog terora. To potvrđuju i pojedini britanski dokumenti iz toga vremena koji govore o nasilju nad hrvatskim stanovništvom u Hercegovini i Dalmaciji.
Posebno mjesto u tim događajima zauzimaju Bleiburg i križni put, simboli masovnog stradanja hrvatskih vojnika i civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Uhićenjem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca započeo je i otvoreni progon Katoličke crkve i vjernika.
Mnogi koji su prošli Vukovar i srpske logore tvrde kako u današnjim proslavama „oslobođenja Zagreba” prepoznaju isti duh koji je likovao nad žrtvama Vukovara. Upravo zato je potrebno da Hrvatska do kraja otvori pitanja komunističkih zločina, masovnih grobišta i sustavnog prikrivanja istine. Jer, po svemu što se svakodnevno otkriva, Zagreb još uvijek nije otkopao svoju Ovčaru.
Komunistička Jugoslavija gradila je svoj legitimitet na represiji, strahu i uklanjanju političkih protivnika, dok su žrtve desetljećima bile prešućivane ili umanjivane. Titoizam je do Božića 1945. ubio gotovo svakog šestog Hrvata, više od pola milijuna ljudi, što predstavlja najveći genocid nad hrvatskim narodom. Jugokomunistička propaganda, radi opravdavanja masovnih likvidacija i učvršćivanja vlasti, desetljećima je gradila i održavala jasenovački mit kroz političke manipulacije i kontrolu povijesnog narativa.
Povijesna fotografija prikazuje prolazak partizana Jugoslavenske armije Trgom bana Josipa Jelačića u Zagrebu 8. svibnja 1945. godine. Ubrzo nakon toga nova je komunistička vlast uklonila spomenik banu Josipu Jelačiću i preimenovala trg, nastojeći simbolički preoblikovati hrvatski nacionalni identitet u skladu s ideologijom jugoslavenskog komunizma. Mrtve kosti, prije ili kasnije, uvijek progovore.