Kako funkcionira politički narativ i odabir spin doktora kako da zapasuje loš politički trenutak u vrijeme kada se mora vagati svaka izgovorena riječ, demonstrirao je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, onaj isti Zoran Milanović koji je javno u eter rekao da se nije odazvao mobilizacijskom pozivu i da ga je bilo strah. Taj isti predsjednik ne slavi i ne obilježava, omalovažava praznike i datume koji simboliziraju nastanak hrvatske država. On se ponaša isto onako kako se ponašao 1991 godine kada ga je domovina zvala, a on rekao domovini-ne.
Robert Čulina, umirovljeni časnik pobjedničke hrvatske vojske, na njen dan analizira upravo taj kontekst i trenutak u kojem se našao Milanović, jer njegov govor jasno daje do znanja da ono što govori ne misli i da samo izgovara riječi s papira koji mu je netko napisao. Autor teksta kroz svoju i sudbinu onih koji su bili pripadnici pobjedničke vojske jasno prepoznaje laž i lažnu emociju Zorana Milanovića , upravo onako kako to kaže poznata psihoterapeutkinja Whitney – “Svi znamo da su to laži. Laži koje guše, tjeraju nas još dublje u jad i s pravom ispunjavaju ljutnjom”.
Evo što kaže umirovljeni časnik Hrvatske vojske:
“Dok smo mi početkom osamdesetih u tajnosti riskirali sve za samostalnu Hrvatsku, Zoran Milanović je bezbrižno uživao u svim blagodatima jugoslavenskog režima, kao i većina današnjih dužnosnika, no o njima drugi put. Kao dijete visokog partijskog dužnosnika, on je odrastao u paralelnoj stvarnosti zagrebačke zlatne mladeži. Dok se naša generacija okupljala u polumraku privatnih stanova, prepisivala zabranjene tekstove i živjela u stalnom strahu od Udbe, Milanoviću su se vrata elitnih škola, Pravnog fakulteta, a potom i diplomacije otvarala sama od sebe. On nije morao gledati preko ramena jer je za njega ta država bila siguran dom koji mu je jamčio privilegije.
Zato njemu 1991. godina i jest ostala nejasna i komplicirana. Bila je nejasna samo onima koji su se te godine iznenada probudili iz jugoslavenskog sna i u panici shvatili da se njihov udobni svijet nepovratno ruši, pa su sa sigurnog zagrebačkog asfalta kalkulirali i čekali da vide tko će pobijediti. Za nas koji smo godinama prije toga u ilegali sanjali slobodu, 1991. je bila kristalno jasna. Bila je to godina katarze u kojoj su se naši opasni snovi pretvorili u stvarnost na bojišnici, dok su je djeca sustava zbunjeno promatrala sa strane.”
