Pročitao sam knjigu generala Ivice Primorca „Kad istina progovori“ i mogu reći kako se radi o jednom od zanimljivijih i sadržajnijih svjedočanstava objavljenih posljednjih godina o stvaranju hrvatske države, Domovinskom ratu, obrani hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i događajima koji su uslijedili nakon rata.
Piše Petar Škorić
Riječ je o knjizi koja obiluje dokumentima, analizama, osobnim svjedočanstvima i brojnim manje poznatim detaljima iz političkog, vojnog i sigurnosnog života toga vremena. Posebnu vrijednost daje joj činjenica da autor bio neposredni sudionik mnogih događaja o kojima govori, od HOS-a, HVO-a i Hrvatske vojske do djelovanja u sigurnosno-obavještajnom sustavu na visokim razinama.
Zanimljivo je da je nakon predstavljanja knjige najveći dio medijske pozornosti usmjeren upravo na poglavlja o HOS-u u Hercegovini, Blažu Kraljeviću i odnosima između HOS-a i HVO-a. To su bez sumnje važne i osjetljive teme, ali ostaje pitanje zašto su gotovo potpuno zanemareni neki drugi dijelovi knjige koji otvaraju možda i ozbiljnija pitanja za hrvatsko društvo.
Primjerice, autor iznosi vrlo teške tvrdnje o razdoblju nakon 2000. godine, o odnosu tadašnje vlasti prema hrvatskim braniteljima, o procesima detuđmanizacije, progonima većeg dijela časnika i djelatnika sigurnosnog sustava stasalog u stvaranju države koji je preko noći desetkovan i zamijenjen, ali i o krivotvorenju pojedinih dokumenata koji su korišteni u haaškim procesima protiv hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika.
Ako su takve tvrdnje netočne, onda bi ih trebalo argumentirano pobiti. Ako su točne, onda se radi o jednoj od najozbiljnijih tema suvremene hrvatske povijesti. Međutim, upravo o tim dijelovima knjige gotovo da nema nikakvih reakcija i javne rasprave. Kao da i danas postoji svojevrsni zavjet šutnje o događajima koji su obilježili hrvatsku politiku nakon smrti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška.
Zato se teško oteti dojmu da se naglašavanjem tema koje izazivaju stare prijepore među braniteljima zapravo pokušava skrenuti pozornost s pitanja koja zadiru u odgovornost pojedinih političkih struktura i odluka donesenih nakon 2000. godine.
No, knjiga nije važna samo zbog tih tema.
Posebno su zanimljiva poglavlja o političko-sigurnosnoj situaciji u Bosni i Hercegovini 1991. i 1992. godine. Autor kroz dokumente i vlastita iskustva opisuje vrijeme u kojem je službeno Sarajevo još uvijek vjerovalo da će JNA ostati čimbenik očuvanja suvereniteta BiH, dok je hrvatski narod u BiH već organizirao obranu i pripremao se za agresiju koja je bila sve očitija.
Vrijedna su i poglavlja o nastanku HOS-a i HVO-a, odnosima unutar hrvatskog korpusa te složenim političkim okolnostima koje su obilježile prve ratne godine. Bez obzira slaže li se netko sa svim autorovim zaključcima ili ne, teško je osporiti vrijednost svjedočanstva čovjeka koji je bio dio tih procesa.
Posebnu težinu imaju dijelovi koji obrađuju završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga, od Cincara i Kupresa, preko Zime ’94, Skoka 1 i 2, Ljeta ’95 pa do Oluje, Maestrala i Južnog poteza. Upravo u tim poglavljima Primorac daje zanimljiv pogled iza kulisa donošenja odluka, odnosa unutar vojnog vrha, međunarodnih pritisaka i strateških dvojbi koje su pratile završnicu rata.
Knjiga otvara i neka pitanja o kojima se do sada govorilo uglavnom neslužbeno, od različitih koncepcija i pristupa oslobađanja Knina, preko međunarodnih pokušaja zaustavljanja hrvatskih operacija s nečasnom ulogom pojedinih hrvatskih diplomata, pa do diplomatskih aktivnosti koje su prethodile Oluji. Možda se s nekim autorovim zaključcima može polemizirati. Možda će neka njegova tumačenja izazvati raspravu. I upravo je to vrijednost ove knjige.
Povijest nije dogma. Ona se istražuje, propituje i nadopunjuje novim dokumentima i svjedočanstvima. Upravo zato knjige poput ove treba čitati, analizirati i o njima raspravljati argumentima, a ne etiketama.
Najvažnija poruka koju sam osobno iščitao iz ove knjige jest da ne smijemo prepustiti drugima da pišu našu povijest. Oni koji su stvarali, branili i oslobađali Hrvatsku i hrvatski narod imaju pravo, ali i obvezu, ostaviti svoja svjedočanstva budućim naraštajima.
Jer ako mi ne budemo zapisivali svoju povijest, zapisivat će je oni koji je nisu stvarali.
Zato knjigu generala Ivice Primorca vidim prije svega kao poziv na dijalog, istraživanje i traženje istine. Ne kao konačnu riječ o svim događajima, nego kao vrijedan doprinos razumijevanju jednog od najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti. A upravo takvih knjiga danas nam treba više, a ne manje.
