Hrvatski premijer Andrej Plenković prilikom posjeta Sarajevu dao je opširan intervju FTV čiji je dio bilo pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Plenkovićev intervju odisao je diplomatskim realizmom i izazvao kritike Hrvata , kako onih iz same BiH tako i onih koji žive u Hrvatskoj, a porijeklom su iz te države. našao se pod teškim kritikama na terenu.
Dok službeni Zagreb politiku kompromisa pakira kao europski put, kritičari unutar hrvatskog korpusa takav pristup nazivaju preuranjenom kapitulacijom. Umjesto čvrste zaštite daytonskog i pogotovo Washingtonskog sporazuma, te ustavnog načela konstitutivnosti, premijeru se spočitava pasivno taktiziranje koje izravno pogoduje političkom Sarajevu i puzajućem građanskom modelu na štetu hrvatskog narodanaroda.
Piše Robert Čulina
Diplomatski realizam kao kapitulacija prije bitke
Iz pozicije Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Plenkovićev diplomatski realizam doživljava se kao kapitulacija prije same bitke jer onaj tko unaprijed položi oružje pod izgovorom da nema snage pobjedu prepušta drugome. Odricanjem od trećeg entiteta i prije nego što su pregovori uopće počeli, hrvatski je premijer suparničkoj strani poslao poruku slabosti umjesto da tu opciju iskoristi kao snažan pregovarački alat za pritisak i zaštitu daytonske arhitekture.
Temelj te arhitekture jest konstitutivnost naroda, ustavni princip koji jasno propisuje da u Bosni i Hercegovini ne postoji većinski narod, nego tri ravnopravne zajednice koje moraju dijeliti vlast. Unatoč tome, političko Sarajevo sustavno pokušava nametnuti koncept u kojem brojnost zamjenjuje ravnopravnost, a Plenković svojim popuštanjem zapravo pristaje na takav puzajući građanski model.
Balansiranje Bruxellesa i Sarajeva preko leđa Hrvata
Hrvati na terenu jasno vide da on balansira između Bruxellesa i Sarajeva isključivo preko njihovih leđa, pristajući na politiku u kojoj se suverenitet jednog naroda svodi na prazno slovo na papiru. S jedne strane, Plenković pod svaku cijenu želi održati imidž uzornog europskog političara koji ne ljulja brod, dok s druge strane stalnim pozivanjem na kompromis ugađa bošnjačkoj politici koja nema nikakav motiv za promjenu sustava koji joj omogućuje preglasavanje.
Time se izravno ugrožava konstitutivnost kao brana protiv hegemonije najbrojnijeg naroda. Rezultat takve politike nezamjeranja jest trgovina s vremenom koje Hrvati u Bosni i Hercegovini jednostavno nemaju. Dok Zagreb pasivno taktizira i brine o dojmu u Europskoj uniji, najmalobrojniji konstitutivni narod gubi političku supstancu jer na koncu vrijedi pravilo da onaj tko se ne bori za maksimum na kraju ne dobije ni minimum.
