Piše: Ante Rašić
SDP se raspada. Plaća račun lošoj i krivoj politici, nesposobnom vodstvu, anacionalnom usmjerenju, trivijalnosti te prerano započetoj kampanji koju su osmislili loši PR stručnjaci. Prepuštanje da im u Saboru ideološki rat vode pojedinci, nekada Nenad Stazić, a danas Dalija Orešković, došlo je na naplatu. Njihova kampanja, osmišljena u suradnji sa strankom Možemo!, za koju se više ne zna je li im junior ili senior partner, uz slogane poput „Plenkovićeva inflacija”, pokazuje se kao potpuni promašaj.
Račun bez krčmara i gubitak socijaldemokracije
SDP je pokazao da računica bez krčmara nigdje i nikada ne daje rezultate. Siniša Hajdaš Dončić nastavlja tragom svojih prethodnika, od Davora Bernardića, a naročito Peđe Grbina, dozvolivši da im HDZ doslovno ukrade socijaldemokraciju. Proklamiranje anacionalne politike i pokušaj prodavanja priče bez pokrića i argumenata više ne prolaze ni u Hrvatskoj, gdje je, što se politike tiče, HDZ postao „lijevija” stranka od njih samih. SDP je tako ostao bez manevarskog prostora, baš kao i Dalija bez ustaša.
Osim ideološkog, prisutan je i financijski kolaps. SDP je ostao stranka bez novca, koja troši ono što nema, jer nema ni dovoljno zastupnika u Saboru, ni dovoljno prihoda iz lokalne samouprave. Ulazak u kampanju godinu i pol dana prije izbora ostavio ih je bez sredstava za njen nastavak, dok članovi jednostavno ne vide perspektivu u stranci kojoj su na čelu bivši HDZ-ov omladinac i partijska komesarka koja se u politiku razumije manje od teta s placa.
Šum u komunikaciji i zagrebačka zamka
Ima SDP i sreće što se ne raspadne do kraja, a spašava ih sam HDZ te pojedini ministri koji nisu dorasli svom poslu ili su postali toliki uteg oko vrata Andreju Plenkoviću da ih se mora riješiti, ili će u protivnom omogućiti SDP-u da se i dalje koprca. Postaje očito da između neformalnog vođe s Pantovčaka i sadašnjeg službenog vođe SDP-a, nekadašnjeg lošeg ministra, postoji ozbiljan šum u komunikaciji. Očito je da se njih dvojica ne mogu dogovoriti tko će biti „kalif umjesto kalifa”, dok pojedinci u Partiji polako shvaćaju da im je, osim političkog ništavila, u pitanje došla i sama egzistencija.
Jedna od najvećih grešaka dogodila se kada je SDP pristao biti junior partner stranci Možemo! u Zagrebu, što sada comes na naplatu. Težnja da barem u glavnom gradu budu dio vlasti te da kao mainstream stranka postanu mlađi partner beogradskoj političkoj franšizi pokazala se pogubnom. Stvaranje koalicije u prvom mandatu Tomislava Tomaševića potvrdilo je pravilo da mainstream stranka nikada ne smije biti junior partner opciji nastaloj iz aktivističkog pokreta. Time je SDP preuzeo krivnju za sve loše i pogrešne poteze gradske uprave, a oni su ogromni.
Politika bez začina
Dokle god SDP bude vodio anacionalnu politiku po uzoru na one čiji su pravni slijednici, dokle god im se budu pričinjavale ustaše na svakom koraku, dokle god se prema hrvatskoj dijaspori budu odnosili kao prema potomcima ustaša te, pogotovo, dok budu vodili politiku prema Hrvatima u BiH onako kako su demonstrirali prilikom izglasavanja Rezolucije o zaštiti Hrvata u BiH, sve će više kliziti prema političkoj margini.
Spašava ih jedino HDZ-ova politika temeljena na uspostavljanju političke stabilnosti, odnosno podilaženju Bruxellesu, te pročišćenost HDZ-a od svake ideologije. A politika bez ideologije je kao hrana bez začina, otprilike kao da u lonac kipuće vode ubacite tijesto i od toga napravite juhu, bez povrća, mesa, soli i začina.
Uostalom, ta „politika bez začina” odgovara i jednim i drugima. Nekako se čini da je jedino preostalo rješenje za obje stranke da se ujedine i da narod opet zapjeva: „Oj partijo iz dva dijela, opet ćeš biti cijela.” Politika u državi u kojoj je moguća i drvena peć zapravo je upravo to, lonac kipuće vode u koji ubacite malo tijesta i napravite juhu kako biste nahranili narod koji šuti.
