Koncertna dvorana Lisinski postala je primjer dvostrukih standarda, jedni mogu, dok se drugima ne dozvoljava. Hrvatski branitelj Robert Čulina ukazuje na jednu važnu činjenicu. Dvorana nije rađena za podobne, već za hrvatske nacionalne interese i hrvatski narod, dakle za sve građane Hrvatske ili bolje rečeno ne za njih, već za sve nas.
Tako uprava dvorane odbija iznajmiti dvoranu Počasnom bleiburškom vodu radi komemoracije žrtava Bleiburga i Križnog puta, ali dozvoljava festival partizanskih pjesama u vrijeme kada se iskapaju posmrtni ostaci onih koji su nastradali pod tim pjesmama. Čisti početak ulaska u kampanju na ideološkoj podjeli. O svemu tome oglasio se u svom tekstu na društvenim mrežama Robert Čulina u otvorenom pismu upravi koncertne dvorane.
“OTVORENO PISMO UPRAVI KONCERTNE DVORANE VATROSLAVA LISINSKOG
– poslano emailom
Za Nina Čalopek,
ravnateljica Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog
Poštovana gospođo Čalopek,
Obraćamo vam se ovim otvorenim pismom potaknuti dvama nedavnim događajima koji su u hrvatskoj javnosti s potpunim pravom otvorili ozbiljne sumnje u transparentnost, profesionalnost i nepristranost rada ustanove kojoj ste na čelu. Kao krovna i centralna kulturna institucija grada Zagreba koja se financira novcem svih poreznih obveznika, Lisinski bi trebao biti prostor otvoren za kulturu, sjećanje i pluralizam, a ne poligon za provođenje selektivne ideološke cenzure.
Povod za ovo pismo su dvije odluke koje stoje u potpunoj suprotnosti jedna s drugom. S jedne strane svjedočili smo odobravanju termina i ugošćivanju koncerata partizanskih i revolucionarnih pjesama poput onih pod nazivom Po šumama i gorama, gdje su se uz domaće repertoare potpuno slobodno izvodile i ruske partizanske te sovjetske borbene pjesme. Osim očitog političkog podteksta, iz neslužbenih snimaka s tog događaja dade se zaključiti kako se radilo o vrlo loše odrađenom programu, kako u scenskom tako i u glazbenom smislu. Dopuštanjem takve amaterske razine izvedbe svjesno ste i izravno srozali umjetnički ugled institucije koja bi trebala držati najviše estetske i profesionalne standarde.
S druge strane zahtjev Počasnog bleiburškog voda za iznajmljivanjem prostora radi održavanja tradicionalne Komemorativne akademije za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta, što je događaj od iznimne povijesne težine za hrvatski narod, glatko je odbijen uz šturo administrativno obrazloženje kako se program ne uklapa u kalendarski segment.
Potaknuti ovakvim raspletom situacije javno vam kao odgovornoj osobi i ravnateljici ustanove postavljamo sljedeća pitanja.
Prvo, zbog čega u radu KD Lisinski vrijede očiti dvostruki kriteriji? Kako je moguće da u kalendarskom i programskom smislu ima mjesta za manifestacije niske umjetničke vrijednosti koje estradiziraju i glorificiraju jugoslavenski ali i ruski ili sovjetski revolucionarni pokret, dok istovremeno nema mjesta za dostojanstvenu i profesionalno režiranu komemoraciju stotina tisuća žrtava koje je taj isti totalitarni aparat masovno likvidirao u svibnju 1945. godine?
Drugo, ili možda imate jedan jedinstven ali prešućen kriterij? Je li stvarni razlog odbijanja komemoracije doista popunjen kalendar ili se radi o svjesnom i politički motiviranom ideološkom ključu kojim se selektivno odlučuje koje su povijesne istine i koje žrtve dobrodošle u javni prostor grada Zagreba a koje nisu?
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog nije privatno vlasništvo niti jedne političke stranke niti jedne ideološke klike pa tako ni trenutačne zagrebačke vlasti. Ona pripada svim građanima ove zemlje uključujući i stotine tisuća onih koji u umjetnosti i u povijesnom sjećanju traže dostojanstvo i izvrsnost.
Skrivanje iza birokratskih fraza o kalendarskim segmentima u trenutku kada javnost jasno vidi selektivnost u postupanju i estetski pad programa narušava ugled dvorane i srozava je na razinu političkog instrumenta.
Hrvatska javnost i obitelji žrtava zaslužuju jasan, nedvosmislen i iskren odgovor o tome koji su točno programski, estetski ili etički uvjeti pod kojima se u Lisinskom može komemorirati povijest te vrijede li ti uvjeti jednako za sve.
U Zagrebu, lipanj 2026.
Robert Čulina
