Ima li kraja hrpetinama komunističkih laži o Istri. Dežurni povijesni revizionisti neumorno pokušavaju prodati laž pod istinu nadajući se da će sto puta ponavljena laž postati istina. Ne drugovi u ovom stoljeću laži ne prolaze, prolaze samo gole činjenice, a one nisu baš onakve kakvim ih vi pokušavate prikazati.
Istru nisu pripojile nikakve odluke ZAVNOH-a ili komunističkih vlasti Titove Jugoslavije. Fakti kažu drugačije, a fakt je fakt, a laž je laž, ma čija bila. Mirovnim ugovorom s Italijom, sklopljenim na Mirovnoj konferenciji u Parizu (koja je trajala od 19. srpnja do 16. listopada 1946., a ugovor je potpisan 1947. godine). Pazinske odluke i proglašenja ZAVNOH-a o pripojenju Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, uopće nisu imale nikakav utjecaj na rad Pariške mirovne konferencije. Teme te konferencije bile su isključivo stvarno razgraničenje Italije s Jugoslavijom i nacrt statuta Slobodnog Teritorija Trsta (STT-a).
Pišu Lili Benčik i Ivica Granić
Dodatni uteg diplomatskim pregovorima bila je brutalna netolerantnost režima prema Katoličkoj crkvi, što je kulminiralo montiranim suđenjem kardinalu Alojziju Stepincu u listopadu 1946. godine. Englezi su, s druge strane, bili revoltirani pogubljenjem četničkoga vođe generala Draže Mihailovića, dok su Amerikanci oštro prosvjedovali zbog rušenja dvaju američkih zrakoplova iznad Jugoslavije, koji su u kolovozu 1946. letjeli na liniji Beč – Udine. Saveznicima je silno smetalo i to što je Beograd obilno pomagao partizanski pokret u Grčkoj oružjem i logistikom.
Etničko načelo i presudna uloga Katoličke crkve
U takvim okolnostima, jedini stvarni kriterij za određivanje novih granica bio je etnički sastav stanovništva na terenu. Još na Konferenciji u Londonu, u rujnu 1945. godine, bilo je dogovoreno da se granica između Jugoslavije i Italije povuče strogo na osnovi etničkoga načela. Zbog toga je imenovana posebna komisija stručnjaka iz SAD-a, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Francuske sa zadatkom da osobno obiđe Istru i Julijsku Krajinu.
Upravo u tom trenutku crkveni statistički podatci iz matičnih knjiga postaju presudni dokaz da je hrvatsko i slovensko pučanstvo većinsko u Istri. Don Božo Milanović se, kao neprijeporni autoritet među istarskim svećenicima, osjetio pozvanim da još davne 1938. godine uputi istarsko svećenstvo na sustavno prikupljanje podataka iz matičnih knjiga. On je, naime, savršeno točno pretpostavio da će se pitanje opstanka hrvatskoga naroda u Istri u budućnosti rješavati za stolom visoke diplomacije, a ne pukim ratnim osvajanjima.
‘Cadastre National’ – Znanstveni šah-mat hrvatskih intelektualaca
Pored požrtvovnog istarskog svećenstva, golem posao odradila je i skupina vrhunskih hrvatskih intelektualaca. Oni su na francuskome jeziku pedantno priredili zbirku dokumenata Cadastre National de l’Istrie (prema popisu od 1. listopada 1945. godine). Ti su podatci jasno pokazali da u Istri (izuzimajući grad Pulu) živi čak 62,22% obitelji hrvatskoga i slovenskog podrijetla, nasuprot 26,28% onih talijanskog podrijetla. Ovu ključnu zbirku priredili su stručnjaci u Jadranskome institutu u Sušaku: koordinator Josip Roglić, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i M. Deanović.
Saveznička komisija zatražila je službeni sastanak s istarskim svećenstvom, koji se održao u Pazinu 19. ožujka 1946. godine. Povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj knjizi “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” (prvo poglavlje) taj povijesni trenutak opisuje ovako:
“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u ‘Zboru svećenika sv. Pavla za Istru’.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja. Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru’. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52.”
Tijekom tog maratonskog ispitivanja, svećenici su predložili nepobitne podatke: od svih župa i samostalnih kapelanija u Istri, čak 75% je čistih hrvatskih, 12% talijanskih, dok je 13% bilo mješovitih. Iz zapisnika sjednica održanih u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. godine vidi se kako je prof. Josip Roglić, nastupajući ispred Jadranskog instituta, stranim diplomatima otvoreno naglasio: „Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali smo svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja“.
Prodor istarskih Talijana i razbijanje jugo-propagande
Obilazak Savezničke komisije pokušali su iskoristiti i istarski Talijani kako bi se probili do Saveznika i iznijeli svoje zahtjeve. Time je u potpunosti narušena dotadašnja agresivna jugoslavenska propaganda o navodnoj „jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji“. Primjerice, u mjestu Galižana pokraj Pule, Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku u kojem su Saveznike doslovno molili za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije – Božo Milanović (Hrvat) i Anton Piščanec (Slovenac) – formalno su sudjelovali u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. godine. Karizma i argumenti don Bože Milanovića bili su toliki da ga je primio i pariški nadbiskup kardinal Suhard, za kojega se nakon tog sastanka u diplomatskim krugovima pročulo da čvrsto podupire zahtjev za pripojenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Na koncu, Vijeće ministara velikih sila (SAD, SSSR, Francuska i Velika Britanija) na svojoj je četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo konačnu odluku: Jugoslaviji pripada sav teritorij istočno od takozvane francuske crte razgraničenja. To je značilo čitavu Istru, osim Bujštine i Slovenskog primorja, koji su privremeno pripali Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Sam Ugovor o miru s Italijom potpisan je 10. veljače 1947. u Parizu. U ime Jugoslavije potpisao ga je ministar vanjskih poslova Stanoje Simić, koji je uz potpis priložio izjavu da se država ipak ne odriče svojih prava na punu etničku granicu.
Veliki Titov promašaj i uzaludne žrtve oko Trsta
Zabluda je da je Titova politika „svršenog čina“ imala uspjeha na vanjskopolitičkom planu. Njegova strategija prema zapadnim saveznicima – prema kojoj su mu oni trebali pomagati vojnički i politički, dok bi ih on istovremeno obmanjivao ili ignorirao radi vlastite koristi – doživjela je potpuni krah na pitanju Trsta.
Ta tršćanska epizoda bila je Titov golemi promašaj. U borbama oko grada uzalud je poginulo nekoliko tisuća partizana, da bi na koncu bitka bila izgubljena na diplomatskom polju. Trst je etnički uvijek bio većinski talijanski, a po tom pitanju Tita u ključnom trenu nije podržao čak ni Josif Visarionovič Staljin. Pod pritiskom i prijetnjom saveznika, snage Jugoslavenske armije morale su se ponižavajuće povući iz Trsta 12. lipnja 1945. godine točno u osam sati ujutro.
Nakon povlačenja na takozvanu Morganovu liniju, sporni je teritorij podijeljen na zonu A (Trst i okolica pod angloameričkom upravom) i zonu B (sjeverozapadna Istra i slovensko primorje pod jugoslavenskom vojnom upravom).
Granice kroje konferencije, a ne čizme
Potpuno je promašena i povijesno netočna marksistička konstatacija da “Mirovne konferencije ne raspravljaju o teritorijima koje niste vojno zauzeli”. Svi moderni ratovi, bez obzira na trenutna ratna osvajanja na terenu, rješavali su se isključivo na Mirovnim konferencijama.
Podsjećam na Parišku mirovnu konferenciju iz 1919. godine, kada su se nove granice Europe krojile potpuno neovisno o tome tko je što u tom trenutku vojno držao. Tada se velike sile nisu držale čak ni tajnih uvjeta Londonskog ugovora iz 1915. godine. Poraženim zemljama oduzeti su golemi teritoriji, a u dijelove koje novonastale države nisu uspjele osigurati ušle su međunarodne snage.
Mađarskoj je Trijanonskim ugovorom oduzeto čak 60% teritorija i razdijeljeno Austriji, Čehostnute drakonske reparacije i teritorijalni gubitci.lovačkoj, Rumunjskoj te Državi SHS. Rumunjskoj je tada priključen gotovo cijeli Erdelj (Transilvanija), u kojemu je do tada živjelo nekoliko milijuna Mađara i Nijemaca, koji su potom brutalno protjerani. Izvan matice Mađarske ostalo je preko 3,5 milijuna Mađara.
Kraljevina Srbija, unatoč obećanjima, nikada nije dobila teritorije koje su joj jamčene tajnim Londonskim ugovorom.
Italija je, s druge strane, dobila Južni Tirol (Alto Adige), Istru i Julijsku krajinu iako ih uopće nije vojno osvojila u ratu! Talijanske su trupe u Pulu kukavički ušle tek u noći s 31. listopada na 1. studeni 1918. godine, kada su na sidrištu besramno potopili zapovjedni brod Viribus Unitis tek proglašene Države SHS.
Zbog svega navedenog, u analizi povijesti Istre držim se isključivo nepobitnih povijesnih činjenica i arhivskih dokumenata, a nikako komunističke ideologije koja je desetljećima lažno veličala i mistificirala tekovine jugo-komunističke NOB-e.
